Prošlo je osam godina otkad je Ivan Mikuljan (31) iz Andrijaševaca ostao bez vida. Potukle su se njegova ekipe iz sela i ekipa mladića iz Vinkovaca. Neki su tad bili maloljetni, ali većina je imala između 20 i 22 godine. Tučnjavu su bili dogovorili preko Facebooka kao revanš. Nažalost, završila je kobno za Ivana. On je jedini ostao ležati u noći, na betonu u Vinkovcima, razbijene glave i bez svijesti. Drugi su se razbježali.
Snimke nadzorne kamere otkrile su krivce, ali i to da je Ivan dobio udarac šakom od Luke Miškulina, mladića iz Mirkovaca, kojeg uopće nije poznavao, kao ni ostale dečke iz Vinkovaca koji su došli s njim. Od svih koji su došli Miškulin je odlučio udariti upravo Mikuljana, nižeg od sebe, i znatno pijanog. Procijenio je da od njega neće moći dobiti povratni udarac. I nije ga dobio. Ivan nije uspio nikoga udariti.
- Ne sjećam se ničega od toga. Pri padu sam teško ozlijedio glavu. Mozak je naticao, operirali su me, bio sam dva mjeseca u komi. Nakon šest mjeseci provedenih u bolnici dovezli su me kući. Bio sam nepokretan, mršav, ostao sam bez vida. Mjesecima mi je dolazio fizioterapeut pomoći mi da opet stanem na noge. Dobio sam i epilepsiju - govori nam Ivan, kojeg smo posjetili u Andrijaševcima dan nakon što je na Općinskom sudu u Vinkovcima nepravomoćno presuđeno optuženom Luki Miškulinu (30) za kobni udarac šakom u glavu koji je zadao dečku kojeg nikad prije nije vidio.
Druga je to presuda koju je dobio Miškulin. U prvom je suđenju u Vukovaru osuđen na čak pet godina i četiri mjeseca zatvora, a druga tri optuženika dobila su po šest mjeseci zatvora uz dvije godine uvjeta. No tu su presudu osporili njegovi odvjetnici, a žalbu je prihvatio drugostupanjski Županijski sud u Osijeku, koji je rekao da su tijekom suđenja učinjeni proceduralni propusti, pa je suđenje vraćeno na početak, na Općinski sud u Vinkovcima. Ovog puta kažnjen je nepravomoćno godinom i 10 mjeseci zatvora.
- Ne znam što se to od činjenica promijenilo pa da je kazna od pet godina svedena na manje od dvije, ali razočaran sam. Nikad mi nije iskazao ni trunku sažaljenja niti me nazvao iako sam bio na svakom suđenju. Oslijepio me za cijeli život. Ja idem kući u pratnji tate, a on ide na dogovorenu gažu jer je u međuvremenu postao pjevač. Jedino što još čekam je odšteta jer se nadam da ću tim novcem možda uspjeti naći neku kliniku koja bi mi možda mogla vratiti vid - govori Ivan, koji je već obišao više privatnih klinika u Zagrebu i Beogradu tražeći mogućnosti za oporavak vida.
- Liječnici su mi nakon operacija rekli kako postoji mala mogućnost da mi se vid vrati, ali da je oporavak dug. No u svim klinikama u kojima sam bio rekli su da je to vrlo malo vjerojatno. Kažu mi da je pravo čudo što sam preživio i da na tome trebam biti zahvalan Bogu. Slali smo medicinsku dokumentaciju i na jednu kliniku u Njemačku, gdje su rekli da su mi i očni živci već propali velikim dijelom, a i taj centar u mozgu je uništen. Iako ne vidim ništa, potpuni mrak već osam godina, ipak se još nadam čudu. Ako je čudo što sam preživio, možda bude i čudo pa da progledam - govori Ivan.
U međuvremenu je postao član udruge slijepih. Dobio je od njih sat za slijepe, koji mu na jedan dodir kaže koliko je sati i koji je datum. Dali su mu i bijeli štap za lakše snalaženje u prostoru.
- Morao sam učiti živjeti kao slijepa osoba, ali mogu reći da mi to teško ide. Reagiram na sve zvukove, ne mogu se skoncentrirati na zvuk štapa ili prepoznati koliko je što daleko od mene. Kad hodam po kući, radije pipam rukama jer sa štapom naprosto ne znam. Strah me raditi nešto konkretno, pa i skuhati sebi čaj ili kavu jer se bojim da ću se opeći, promašiti stvari, korak... Kamo god idem, vode me tata ili brat. Mogu samostalno hodati jedino po svojem dvorištu, držeći se za zid, jer znam što se gdje nalazi. U kući uvijek sve mora biti na svome mjestu, inače padnem preko svega što mi je na putu. Na ulicu se ne usudim sam izaći jer stalno imam osjećaj da hodam prema cesti i da će me pokupiti auto. Teško mi je snaći se u otvorenom prostoru. Bez očiju u glavi mi je konfuzija - kaže Ivan i dodaje kako misli da si "u glavi" još nije priznao kako će ostati slijep cijeli život, pa se ne oslanja na svoja čula i ne razvija ih kao druge slijepe osobe.
- Probao bih ići još u Osijek u barokomoru. Bio bih zahvalan i ako bi mi netko mogao reći na koju bismo se kliniku mogli još javiti, da pokušam vratiti vid jer nisam još nekako spreman odreći se mogućnosti da ponovno progledam - dodaje.
Ivan dane provodi uglavnom kod kuće. Nekad mu dođe netko od prijatelja, odvedu ga na kavu do kafića, ili s bratom Đurom malo prošeta po selu, odu do rodbine. Kod kuće uglavnom sluša radio i tako doznaje vijesti.
- Nedostaje mi posao. Prije nego što se ovo dogodilo, radio sam kao automehaničar u tvornici kombajna. Volio bih nešto raditi, ali ne znam što bih mogao. To bi morao biti rad od kuće ili nešto takvo jer ne mogu sam putovati nikamo. Naime, nemamo auto nego tata uvijek moli nekoga od susjeda da nas odvezu ako moramo nekamo ići. Brat će sad položiti vozački, pa bi bilo dobro da imamo auto, da nas on vozi kamo je potrebno, a i možda mene ako nađem negdje nekakav posao kojime bih se mogao baviti - kaže Ivan, koji živi s tatom i bratom, a zajedno imaju primanja od oko 1200 eura. Imaju i nešto zemlje te svinja, a za to brine brat Đuro. Bez mame su ostali još kao djeca, pa je tata Ivan brigu o sinovima preuzeo na sebe.
- Meni je najvažnije da je on živ. Sjećam se da sam ga držao za ruku u bolnici dok je bio u komi i stalno mu govorio: 'Ajde, Ivane, drži se, možeš ti to, znam da me čuješ, stisni mi ruku ako me čuješ, bar malo'... A onda ju je jednog dana doista i stisnuo i probudio se. Bilo je to na dan kad je umrla moja majka - kaže nam Ivanov tata, koji se ovih osam godina ne prestaje boriti za svog sina.