Učenica jedne srednje škole u Vinkovcima odlučila je dati novu perspektivu na temu nasilja u školama potaknutu slučajem iz Čakovca. Podsjetimo, nakon što je učenik neko vrijeme bacao komadiće krede na profesora, on je reagirao tako da ga je izbacio s nastave. To je potaknulo veliku raspravu u društvu, a formirao se i online pokret #ijasamfranjo gdje su profesori i zaposlenici osnovnih i srednjih škola u državi anonimno iskazivali svoje nezadovoljstvo sustavom koji ih ne brani.
U cijelosti prenosimo pismo učenice iz Vinkovaca u kojem je istaknula brojne primjere zlostavljačkog, neprikladnog i nepedagoškog ponašanja profesora, koji bi mogao pokazati i drugu stranu cijele #ijasamfranjo priče. Pismo je prvi objavio portal Srednja.hr.
#ijasamfranjo buna potpuno nebitna. Dragi moji nastavnici, išli ste i vi u školu – shvaćamo mi to. Vi ste se školovali i školujete nas kako bismo mi školovali druge generacije koje nas čekaju. Skidam vam kapu što imate posla s klincima poput neodgojene djece koja vas gađaju kredama i što godinama trpite osobe koje omalovažavaju vaš rad i vaše dostojanstvo.
Ali, recite mi, koliko vas se uistinu zapita kroz što naša generacija zaista prolazi?
Recite mi, koliko vas se smilovalo učeniku koji ima socijalnu anksioznost i teško mu je pričati pred cijelim razredom jer se ne osjeća ugodno tako? Malen broj, vjerujem. Većina vas će prozvati baš tog učenika jer ‘se nikad ne javlja’; ‘ništa mu nije jasno’; ‘ne ulaže trud i volju’ koju bi trebao posjedovati. Recite mi, kako možemo biti oslobođeni satova tjelesne i zdravstvene kulture ako imamo slomljenu nogu, a učenik koji ima strah od pričanja pred cijelim razredom mora svakodnevno izlagati pred masom ljudi? TO ne vidite. Mentalna bolest, socijalna anksioznost, uvjerava ljude na podsvjesnoj razini da nisu dovoljno dobri i da sve što kažu, nije točno. Recite mi, koliko puta ste to uočili kod nekoga?
Recite mi, koliko vas je radije ulagalo u znanje učenika, već ste odradili to što morate za novac/plaću, a ne zato što volite podučavat?
Školski sustave, objasni mi molim te kako se zalažeš za dužnosti i obveze? Školski sustave, kako da imam 8 sati sna ako me kod kuće čeka 7 predmeta sa 7 različitih zadaća? Objasni mi, molim te, i kako da se socijaliziram, steknem nova prijateljstva, budem sa svojom obitelji, i da stignem učiti, ako odlazim u školu u 11.30 i vraćam se u 7 navečer? Školski sustave, kako da držim dobru dijetu, kada u školskim kantinama držite peciva, kolače, kave i ostale nezdrave obroke? Kako da imam kompletan, zdrav doručak ujutro, kako da spavam 8 sati ako imam zadaće do ponoći, a dižem se u pola 7 kako bih pješke stigla u školu?
Reći ćeš mi i kako nisi primijetio da djeca radije imaju želju odustat od edukacije (koja to nije) i ne biti školovani, prije nego otići u školu i znati da ih čeka lijepa budućnost jer će učiti nešto što ih zanima, prilagođeno njihovim mogućnostima? Kako možeš tvrditi da smo mi svaka za sebe individua, a onda nas staviti u grupu od 24 osoba i učiti istim stvarima,istim tempom?
Kako ću razlikovati pogrešku od neuspjeha, ako me ti učiš da je to jednako? Tvrdiš da su pogreške sastavni dio školovanja, ali se moja ocjena ne temelji na onome što ja znam, nego na temelju od pismenog ispita sastavljenog od 15 pitanja i moje pogreške određuju moj neuspjeh?
Školski sustave, mogu ti reći razliku između epifore i anafore, mogu ti reći razliku između težine i mase, mogu ti napamet reći koji datumi su bitni u razdoblju Osmanskog Carstva, mogu ti reći razliku između virusa i bakterija, mogu ti izdiktirati sve formule za izračunavanje površine i opsega nekog tijela ili lika, no, možeš li mi ti objasniti razliku između mog psihičkog zdravlja i napredovanja? Kako ti i dalje živiš znajući da djeca više nisu dobro zbog tebe? Da više ništa nema veze s učenjem i educiranjem, nego prolaženjem? Ali, nema veze što ludim. Ionako su moje ocjene bitnije nego moje psihičko zdravlje. Kako da odrastem u normalnu, asertivnu osobu, ako mi ti govoriš kada ću tj. neću popit vode, kada smijem / ne smijem otić na wc?
A vi, nastavnici, sudionici #ijasamfranjo teorije, pokažite mi koliko vas može dignuti ruku u zrak i reći da se nikad nije zamjerio nekom učeniku? Reći ću vam da ima i nas, učenika, koji smo trpili/trpimo psihičko nasilje od strane vas, nastavnika-gotovo svakodnevno. Nije normalno da učenik kaže nastavniku da ,,puši kurac”, ali normalno je da nastavnica glazbene kulture govori svaki sat učeniku (koji pripada romskoj nacionalnosti) da se ponaša kao majmun? Nije normalno da učenici bacaju papiriće po razredu ili da pogode nastavnika papirićem, ali normalno je da nastavnica biologije gađa učenike olovkama jer ju “ne slušaju”? Nije normalno da učenik kaže nastavniku da nije shvatio dio gradiva jer je teško objasnio, ali normalno je da nastavnik povijesti naziva učenike đubradi jer nisu uložili dovoljno truda u ispit za koji je on rekao da uče? Nije važno ni što su i učili, pomiješa im se jer imaju još 13 predmeta za učiti?
Nije normalno da učenica ne igra tjelesnu i zdravstvenu kulturu jer ima osjećaj nelagode zbog čudnog nastavnika koji cijeni dečke više nego cure, ali je normalno da on njoj govori kako joj neće dat šansu da podigne ocjenu ni da joj netko umre, bez obzira na to što nije upoznat s time da je ona imala želju truditi se, ali joj nije bilo jasno zašto dečki mogu igrat u trenerci, a nastavnik kod cura inzistira na šorcevima ili kratkim tajicama?
Nije normalno da se učenik jasno i glasno postavi ukoliko vidi nepravdu samo zato što je rekao nešto svojim riječima i odgovor mu je odbijen, iako je točan, ali nije naučen napamet kao što piše u knjizi, ali je naravno normalno od nastavnice da dođe do učenice pod malim odmorom i prijeti joj se kako bi joj bilo bolje da više ne razgovara tako s njom stavljajući i majku učenice u kontekst?
Nije normalno da učenici nemaju želju doći na sat kod starije profesorice, koja nije profesorica nego osoba sa završenim tečajem, ali je normalno da se ista prijeti plavim kuvertama jer su joj učenici naglasili da je sat dosadan i da im se ne da slušat o gnječenju rajčice u ljetnoj kuhinji?
Stvari koje vi ne vidite su zapravo stvari koje teško padaju učenicima, a niste ni svjesni kolika je represija od strane vas na učenike. Da ima imalo prilagodbe i volje za radom, učenici bi vas cijenili. Kao učenik, znam da nijedan od nas ne bi ne poštovao nastavnika od kojeg vidimo da nas poštuje u cijelosti.
Birali ste si sami posao i znate da je rad među ljudima komplicirana stvar, da ne možete očekivati med i mlijeko. Nitko vas nije tjerao da radite ovaj posao 40 godina. 40 godina iste priče svake godine. Ako niste znali da vas čeka ovakav ishod i ako niste znali da se ovakve stvari događaju svuda, zašto ste odabrali ovaj posao? Tko vas je odabrao da radite ovaj posao?
POGLEDAJTE VIDEO: