Micheal Collins, astronaut koji je sudjelovao u najpoznatijoj misiji na Mjesec, preminuo je u 91. godini života.
Za razliku od svojih kolega Buzza Aldrina i Neila Armstronga, Collins nikad nije hodao po Mjesecu. 21 sat proveo je sam u modulu u orbiti oko Zemljinog prirodnog satelita pa ga zbog toga često nazivaju i zaboravljenim astronautom.
Collins se dugo vremena borio s rakom.
- Svoje posljednje dane proveo je mirno sa svojom obitelji. Mike je se sa svim izazovima u životu suočavao ponizno i dobrostivo, a i ovaj posljednji izazov dočekao je na isti način - stoji u izjavi koju je na Twitteru objavila njegova obitelj.
Od Collinsa se oprostila i NASA koja kaže kako je uvije bio neumorni zagovaratelj istraživanja svemira.
- Njegova postignuća, njegovi zapisi o iskustvima koja je doživio i njegov rad u NASA-inom muzeju pružili su širokom broju ljudi uvid u rad svih muškaraca i žena koji su našoj naciji pomogli postići izvrsnost u avijaciji i svemiru. Nema sumnje da je nadahnuo brojne nove generacije znanstvenika, inženjera, pilota i astronauta - poručio je Steve Jurczyk, vršitelj dužnosti šefa NASA-e.
Collins je rođen 1930. - iste godine kao i Aldrin i Armstrong - u Rimu gdje je njegov otac služio u vojsci. Diplomirao je na vojnoj akademiji West Point, a potom se pridružio zračnim snagama. NASA ga je kao astronauta regrutirala 1963.
- Uistinu vjerujem kako bi pogled naših političkih čelnika bio potpuno izmijenjen kad bi vidjeli naš planet s 100 tisuća milja udaljenosti. Te jako važne granice bile bi nevidljive, a bučne rasprave utišane - izjavio je Collins jednom.
Njegova prva misija bila je Gemini 10, jedna od prethodnica Apolla u kojima je NASA istraživala kako točno manevrirati u orbiti, pa i pristajati. Collins, zapravo, uopće nije trebao biti u Apollu 11, nego u Apollu 8, što je bio prvi let oko Mjeseca, ali bez slijetanja. Zeznulo ga je, barem je tako tada mislio, to što mu je iskliznuo jedan disk u kralježnici, imao je problema pri hodanju i morao je na operaciju.
I tako su ga dobro sredili da su ga poslali prvom sljedećom prilikom, na sam Mjesec. U neku ruku. Kad se malo razmisli, NASA je Collinsom očito bila tako zadovoljna da su ga namjeravali poslati čak i u misiju Apollo 17, kao zapovjednika. No, on je na tome zahvalio još i prije lansiranja Apolla 11, jer jer zaključio da mu život astronauta oduzima previše vremena koje bi inače proveo s obitelji.
1970. je otišao iz NASA-e, postao je pomoćnik državnog tajnika za odnose s javnosti, potom direktor Nacionalnog zračnog i svemirskog muzeja... Imao je i još uvijek ima jako dobar život. U tom životu, ipak, najživlje mu je sjećanje Mjeseca dok su mu se približavali:
- Ispunio je cijeli prozor i izgledao je apsolutno trodimenzionalno. Svjetla područja bila su puno svjetlija, tamna puno tamnija, konture su bile tako jasne. Sunce je bilo iza nas, svjetlost Sunca obasjavale su Mjesečev disk punih 360°. Bio je to najveći spektakl koji se može vidjeti u životu.
Barem je tako mislio sve dok se nisu okrenuli na drugu stranu i vidjeli Zemlju. Vrlo zanimljivo, o tome je Collins pričao s istim strahopoštovanjem, dubokim dojmovima zbog kojih su mu se promijenile perspektive, kao i svi astronauti redom koji su to vidjeli:
- Najviše me iznenadio taj dojam krhkosti. Ni danas ne znam zašto, ali imao sam dojam da je Zemlja tako mala, tako sjajna, tako prekrasna, da je to dom i da je krhka.
Niti tri mjeseca nakon povratka s Mjeseca, troje astronauta Apolla 11 posebnim avionom predsjednika Nixona stigli su 18. listopada 1969. godine u Beograd.
Nakon vožnje u kabrioletu beogradskim ulicama u Bijelom dvoru primio ih je Josip Broz Tito i odlikovao najvišim odlikovanjem za strane državljane koji nisu mogli dobiti ako nisu bili predsjednici država ili vlada - Jugoslavenskom zvijezdom s lentom. Armstrong, Aldrin i Collins su Titu poklonili originalnu repliku plakete-poruke koju su ostavili na Mjesecu u ime cijelog čovječanstva.