Da je publika s velikim oduševljenjem i očekivanjem dočekala vijest o koncertu Bolesne braće u Boogaloou dokazuje činjenica da se koncert 31. siječnja rasprodao. Zbog toga je ovaj dvojac morao dodati i novi datum, 1. veljače. Tom prilikom, razgovarali smo s Davidom Vurdeljom (51), poznatijim kao Baby Dooks.
Pitali smo ga - kakav je osjećaj stati na pozornicu znajući da ih je publika jedva dočekala.
- Super je osjećaj, to je dokaz da imamo vjernu publiku - ističe Dooks pa dodaje kako se nikad nisu opterećivali brojkama.
- Uvijek smo optimisti i ne razmišljamo previše o interesu, fokusirani smo na sadržaj i kvalitetu - kaže.
Publika koja danas dolazi na njihove koncerte izrazito je šarolika.
- Ima ‘klinaca’ sa sijedim bradama i kosama iz 2000-ih, ima međugeneracije, ali ono što nam je najdraže – ima i skroz mladih - kaže glazbenik.
Upravo zbog toga, naglašava, ne žele se oslanjati na staru slavu.
- Uvijek idemo naprijed. Ne bježimo od starog stila, ali ovaj put dolazimo u novom ruhu – s bendom, talkboxom i raznim pikanterijama - najavljuje.
Prisjećajući se početaka, Baby Dooks govori kako je sve krenulo bez prevelikog plana.
- Slušali smo hip hop i slične žanrove, repali na engleskom i zvali se Sick Rhyme Sayazz. Kad smo shvatili da nismo Afroamerikanci, nego dva ružnjikava klinca s kvarta, prilagodili smo se hrvatskom podneblju i postali Bolesna Braća - priča Vurdelja.
Vizije karijere, priznaje, nikad nije bilo.
- Muzika nam je uvijek bila hobi. Radili smo stihijski, kako nas zafura – kao i danas - otkriva.
Ni rap scena u to vrijeme nije bila homogena.
- Nismo bili prvi, bilo je nekoliko bendova sličnih nama, kao što je danas s novim klincima - kaže.
Prvih se nastupa baš i ne sjećaju najbolje.
- Ja osobno nisam volio nastupati. U ranim fazama se dosta toga ni ne sjećamo jer je bilo previše suludo. Jednom smo u Zadru repali pred četiri konobara – nije bilo nijednog gosta - otkriva nam Dooks.
Njihovi tekstovi često su bili percipirani kao sirovi i provokativni, no reper ističe da granice ipak postoje.
- Nikad nismo htjeli prevelike psovke. Psovka može, ali da je u funkciji teksta, a ne da je tekst u funkciji psovke. I nikad se nismo preseravali da smo ono što nismo - kaže pa dodaje kako pjesma "Luka i Borna" uopće nije trebala završiti na albumu.
- Čak smo snimali i drugu 'bolju' verziju, ali nas je izdavač nagovorio na ovu - objašnjava.
Na kritike i 'hejt' s vremenom su otupjeli.
- Nije bilo samo kritika, bilo je hejta kojeg pas s maslom ne bi pojeo - kaže Dooks, no privatni život uvijek je držao podalje od reflektora.
- Privatni život je privatna stvar. Kod mene je uvijek bio potpuno odvojen - ističe.
Govoreći o pauzama i o povratku Bolesne Braće, Dooks jasno kaže:
- Tko je rekao da smo stali? Samo smo promijenili prioritete i izričaj. Muzika nam je hobi - koliko vremena, toliko hobija.
Ni on ni Bizzo, dodaje, nikad nisu nestali iz glazbe.
- Ja sam producirao hrpu pjesama i izvođača, radili smo razne poslove vezane uz glazbu - kaže. Njihov odnos ostao je nepromijenjen.
Nikad se nismo razdvojili. Bizzo i ja smo najbolji prijatelji, kumovi – i Bolesna Braća - govori.
Gostujući u RTL-ovu “Direktu”, ispričali su kako su upoznali slavne repere.
- Uz prijatelja Phat Phillieja, koji je inače naš prvi DJ, još smo jako dobri prijatelji, imao sam šansu upoznati Pharella Williamsa, 50 Centa, Jay Z-ja, Kanyea Westa... Imao sam sreće u to doba da sam u New Yorku s Philliejem baš od Dooksa beatove puštao Kanyeu Westu u studiju. Bio je oduševljen. Jednom smo tako pričali telefonski u tri ujutro, pričao mi je o zubima. On je imao tešku prometnu nesreću na početku karijere, gdje je preživio neku traumu. Pričali smo onda o tim nekim ludim stvarima. Rekao sam mu kako mi je njegova ‘Through the Wire’ emotivna, tu je pjesmu baš snimio dok je bio u bolnici slomljene vilice - prisjetila su se Bolesna braća, a Baby Dooks je dodao: “U New Yorku smo imali menadžera koji je njegov školski kolega, Daniel Glogower, a on je bio njegov dobar prijatelj”.
Pitali smo ga kako gleda na današnju rap scenu.
- To više ne bih nazvao rap scenom, jer danas postoji puno podžanrova. Repera u onom starom smislu nema puno, ali zato u novoj trap i drill generaciji ima klinaca koji su ultra talentirani. Naravno, ima i onih koji su – kao i u naše doba – jednostavno lošiji - govori pa nastavlja:
- Hiljson Mandela mi je apsolutni broj jedan - kao izvođač i autor. Dečko je multitalentiran: repa, trepa, pjeva, piše pjesme, radi posao i radi hitove. Swanna je ultra talentiran, možda i moj najbolji i najdraži MC nakon Bizze - dodaje uz smijeh, pa kaže: 'Šteta što ga nema više'.
Kao posebnog izdvaja i Dinu Blunta, kojeg opisuje kao „malo pomaknutog“. Dodaje kako ima još puno zanimljivih imena, ali su mu ovi prvi pali na pamet.
Na kraju zaključuje: 'Ovo nije povratak, jer odlaska nije ni bilo'. A mlađima poručuje ono što njegova generacija često nije znala: 'Naplati svoj rad, trud i talent. Današnji klinci to znaju puno bolje nego mi dinosauri'.