Umro je posljednji filmski kralj, škotski osobenjak, čuvar privatnosti, samokritični cinik i beskompromisni agitator vlastitih stavova, bez obzira radilo se o filmu, politici, sportu…
Proslavljen ulogama Jamesa Bonda, nerijetko zapostavljen u holivudskim hodnicima taštine i površnosti godinama je gradio karijeru potvrđujući se sjajnim ulogama (Čovjek koji je htio biti kralj, Ime ruže, Robin i Marian…), tek je u travnju 1988. dočekao Oscara za prvu nominaciju u karijeri. Bila je to jubilarna 60 godina dodjela Oscara i zasigurno godina europskih trijumfa s Kineskim carem Bernarda Bertoluccija i Seanom Conneryjem u ulozi uličnog policajca Malonea u Nedodirljivima Briana De Palme.
POGLEDAJTE VIDEO: Preminuo je legendarni glumac
S obzirom da mi je to bila treća godina izravnog praćenja ceremonije dodjele Oscara iz Los Angeles Shrine Auditoriuma, osjećala sam se prilično sigurno, čak i ponosno sjedeći u press centru uz veličine poput Rogera Eberta i Gene Siskela kojemu je upravo dan ranije u nedjeljnom prilogu Chicago Tribuna izašao veliki tekst From 007 to 001 (Za Oscara nominirani Sean Connery konačno stvara emotivnu vezu s Hollywoodom). Svi smo navijali i očekivali Conneryjev trijumf. Nakon dodjele Oscara došao je u press centar s Oscarom u jednoj ruci i čašom viskija u drugoj.Širokog osmjeha i samouvjerenim cinizmom uzviknuo je: „Bilo je i vrijeme da osvojim ovog kipića koji je približno mojih godina!“
U letećem brzopoteznom razgovoru između sobe za novinare i sobe za fotoreportere uspjela sam razgovarajući s Conneryjem čuti koliko je od početka bio oduševljen scenarijem Davida Mameta: „Takav scenarij ne dobivate svaki dan. Razmišljao sam imam li primjedaba, ali ih zaista nisam imao. Možda nekoliko malih, koje smo riješili na snimanju. Posebno me dojmilo što, kako priča odmiče, raste značaj Maloneovog lika. On postaje motor koji pokreće cijelu radnju. Trenutak kada on u crkvi odlučuje pomoći Nessu, oslonac je cijelog filma.“
Ni u slavlju, nije dozvolio pretpostavku da bi Malone mogao biti glavni lik: „Objektivno, to je priča o Eliotu Nessu. Ne bi bilo fer da su uzeli film Kevinu Costneru“. Ne čudi stoga što je Kevin Costner govoreći o Conneryju dao jedno od, za Hollywood rijetko, iskrenih i poštenih priznanja: Kada ste sa Seanom Conneryjem, vrlo brzo postanete svjesni vlastitog mjesta u glumačkoj galaksiji. I niste tužni zbog toga. Dapače.
Obožavan slavljen i poštovan u cijelom svijetu, Sean Connery je uspio zadržati sebe, odolijevajući slavi i površnim ushitima. Čak i u filmovima, ma koliko ga pokušavali ukalupiti u likove koji su ga proslavili, poput fatalnog Bonda, on je funkcionirao sa zadrškom, u granicama očekivanog, Tek mnogo kasnije kada više nije trebao brinuti o tupeima, i mišicama, oslobađajući se tereta slavnog lika, osnažen mudrošću godina i sigurnošću vlastitih odluka, kao da je eksplodirao u glumačkom smislu, kao čovjek koji je pronašao samoga sebe i svoj životni put, pa samim time i cilj- biti ono što jesi – Sean Connery za sva vremena.
Parafrazirajući naslov njegovog slavnog filma 'Čovjek koji je želio biti kralj' u kojem iznenađujuće otvoreno raspravlja i o slobodnom zidarstvu i tajnovitim znakovima i simbolima, mogli bi pomisliti kako Connery spada u one časne (ne česte) izuzetne osobe kojima nije potrebno kraljevstvo da bi imali hram.
Tako mi je nakon primanja Oscara priznao koji mu je lik, koji je tumačio, najdraži: „Uvijek se svi vrtimo oko uloga koje su najpoznatije, ali ja volim film Čovjek koji je želio biti kralj. Mislim da sam za tu ulogu zaslužio biti nominiran.
Uostalom svatko tko prati njegov život od posvećenosti golfu do emotivne pripadnosti Škotskoj, preko filmova i uloga kojima se posvećuje, jasno je s koliko osobnosti i srčanosti je sve to činio, pri čemu nije štedio ni sebe, ni druge svojim ciničnim opaskama i oštrim komentarima. Nedodirljiv, prgav, dosljedan, talentiran, kompliciran, maštovit, razborit, stidljivo samozatajan, sve je to sadržano u jednom čovjeku.
Bez obzira koliko ste puta gledali njegove filmove, čak nije važno jesu li bili super kvalitetni ili samo tiražni ustupci škotskom osobenjaku, činjenica da je Connery ostajao neokrunjeni kralj filmske industrije. Jer on je bio sve ono što sam želi, a istodobno je uspijevao postići što se od njega očekivalo. Uspio je dakle idealno izbalansirati sve svoje prednosti i mane pretvarajući ih u kult divljenja i respekta koji ne jenjava s godinama. A, što se za Hollywood graniči gotovo s nemogućim, nikada nije imao konkurenciju; svejedno star, ili mlad, s kosom ili bez nje, s titulom ili samo vlastitim imenom, zavodljiv ili naporan, drzak ili poslušan, on je uvijek bio samo on – jedinstveni primjerak koji je od škotskog anonimca, macho ljepotana, fatalnog zavodnika ili opakog tajnog agenta, postao legenda.
Premda su ga smatrali filmskim kraljem, Connery je zapamćen i kao princ dosljednosti, bez obzira radilo se o filmu, politici, golfu, braku, prijateljstvu, poslovnosti, obitelji, domovini. Tako je ponekad davao signale sa staro škotskim oznakama i onim uvijek intrigantnim mističnim znakovima. A kada je govorio o sebi, uvijek je sve bilo ispunjeno samouvjerenošću i popraćeno velikom količinom cinizma što je zbunjivalo okolinu izazivajući dileme je li riječ o narcisoidnoj samodopadnosti, škotskog aroganciji ili ironičnoj lamentaciji gentlemana koji ne zna što bi s tolikim pohvalama.
Bilo je vjerojatno svega pomalo u životu biografiji Seana Conneryja koja obiluje obratima i zapletima dostojnih filmova u kojima je igrao. On sam u rijetkom trenucima govorenja o samome sebi priznavao bi: Žestok, Idealist, Pesimist, Naivan, Nepovjerljiv!
Nakon nekoliko susreta, slobodno bi dodala da je iz vlastite ranjivosti crpio snagu, postajući nakon Marlon Branda najveći majstor filmske glumačke umjetnosti koji je uspijevao zadržati osobnost ne dozvoljavajući da ga preuzme lik koji igra, nego podređujući uloge sebi i vlastitom imidžu.
Njegova magičnost tako je zarazna da je teško naći protutijela, njegova bravuroznost tako je jednostavna da ju je nemoguće oponašati, a njegova karizma tako jedinstvena da postaje nezaboravna. Bez obzira što igrao, on zauvijek ostaje Sean Connery, drski Škot, sav satkan od upornosti i tvrdoglavo okrenut cilju. Nije slučajno da je njegov James Bond otvorio sasvim novo poglavlje u akcijskim filmovima špijunskog sadržaja u kojima je dominirao šarmantni frajer satkan od mnogih vještina; zavodnik, pustolov, provokator bilo da se radi o emocijama, političkim intrigama ili seksualnim izazovima. Zato je njegov Bond ostao prepoznatljiv znak „bondovske“ inteligencije, snalažljivosti, cinizma i spretnosti bez obzira na sve koji su poslije njega dolazili. Connery je čak imao snage prekinuti s Bondom, zasićen i uvjeren kako je taj lik počeo nagrizati njegovu glumačku osobnost.
Nemam ništa protiv Bonda, ali …. James Bond nema majku. On nema ni oca. Došao je niotkuda, niti je bio bilo tko prije nego što je postao 007. Znači da je rođen s 33 godine i odmah je počeo udisati zrak kao idol masa Doživio sam ga kao potpunog senzualca, osobu koja umije uživati i obožavati stvari koje ga okružuju , poput dobrog vina, hrane, žena…On je pomalo amoralan. No, ja ga volim na određen način jer on je stvoren za konflikte. I više od toga, mislim da sam mu dodao smisao za humor.
Connery se uspio se otrgnuti favoriziranom liku i krenuti ozbiljnim stazama filmske umjetnosti, postajući cijenjeni glumac koji može u svom poslu činiti što ga je volja. Bez obzira odabrao biti otac Indiana Jonesa, prašumski liječnik, irski policajac ili cijenjeni profesor, bio kralj ili prosjak, lopov ili ljubavnik, zadržao je auru respektabilnog, očaravajućeg glumca koji je prepoznat kao nekonvencionalni gentleman prepun škotskih navika i dosljednosti.
Škoti nemaju ništa zajedničko s Englezima. Škoti su Škoti i točka, često je ponavljao boreći se i sanjajući o nezavisnosti Škotske u što sam se uvjerila kroz nekoliko susreta i razgovora sa Seanom Conneryjem, od Los Angelesa (1988) do Berlina (2002.). Ostaje uspomena na neponovljivu ugodu druženja s čovjekom kojemu su uz njegov posao, obitelj i golf, najvažnija briga bila dobrobit Škotske o čemu smo razgovarali i u Berlinu daleko od festivalske gužve, neopterećeni obavezama službenih intervjua. Da, neovisnost Hrvatske davala mu je nadu da i Škotska ima šanse, premda svjestan da je riječ o sasvim drugim okolnostima i različitim uvjetima u kojima bi se to moglo dogoditi.
Škotska je Conneryju bila u srcu, nada s kojom je živio i umro. Škotska je bila vjera u slobodu izborenu gentlemanski u duhu časnog čovjeka kojemu nije trebalo kraljevstvo, jer već ga je osvojio svojim talentom.