Priča prva, bečki petak. 20. lipnja 2008. godine. Tu su večer valjda zaplakali i oni najčvršći, ja takav nisam, emotivac sam, Ah, te suze zbog ispadanja na penale od Turaka u četvrtfinalu Eura.
Uvjeren sam da smo imali momčad za finale Eura, bili smo zreli za taj uspjeh. Kako smo samo "razbucali" Nijemce u Klagenfurtu, skupinu smo prošli s tri pobjede, ma pali bi i Nijemci u polufinalu, samo da smo prošli te Turke. Samo Španjolskoj priznajem da je bila bolja na tom Euru. Semih Sentürk, taj nas je Turčin zavio u crno. Zaboravite penale, mi smo ispali kad nam je Turčin u 122. minuti zabio golčinu u rašlje. Jednostavno, Hrvatska se nije mogla vratiti i proći nakon toga.
POGLEDAJTE VIDEO: 'Vatreni' na treningu
Sedam i pol godina poslije, ždrijeb nas spaja s Turskom na Euru, u Francuskoj 2016. godine. Bio je prosinac 2015. godine. Zovem Rajka Rotmana, Slovenca, igrača Bašakšehira: 'Rajko, pomozi mi. Želim intervju sa tvojim suigračem Sentürkom'. Rotman je bio srdačan, dao je broj od glasnogovornika kluba.
Nazovem glasnogovornika, a kraj njega sjedi Semih Sentürk. Objasnio sam kako želim intervju s čovjekom koji nas je bacio u očaj 2008. godine. Turčin je odmah pomogao, on je bio prevoditelj, a Semih se slatko nasmijao kad sam mu poručio da smo zbog njega plakali i nismo spavali. Skoro sam mu i zapjevao stari narodni hit 'Zbog tebe sam vino pio'.
- Nikad neću zaboraviti tu večer, taj potez i gol. Hrvatskoj sam zabio gol koji mi je promijenio život. I nekoliko godina nakon te utakmice na ulici me znaju zaustaviti navijači i čestitati mi. Bio je to najbolji potez moje karijere, najveća utakmica - rekao nam je tada u ekskluzivnom intervju u prosincu 2015. godine.
Kasnije nam je zabio i u raspucavanju iz penala, ali htio sam ga čuti. Da čujem hrvatskog "krvnika" s bečkog Pratera.
Priča druga, čekali smo vas tri i pol godine. Slaven Bilić zaigrao je s Vedranom Ćorlukom na lijevom boku, kakav pogodak. Bio je 11.studenog 2011. godine. Potukli smo Turke u Istanbulu, pobijedili smo 3-0. Prva utakmica dodatnih kvalifikacija za Euro, četiri dana kasnije bilo je 0-0 u Zagrebu. Istu su se večer 'Bilić boysi' vraćali avionom iz Istanbula, a na Plesu, iznenađenje. Doček nakon veličanstvene pobjede. Slatki razgovor sa Slavenom Bilićem ispred autobusa, kako se samo smiješio. Uživao je u svakom trenutku te čarobne večeri.
Mana iPhonea je baterija, uz nas je prijenosni punjač, a u zračnoj luci dolazi Tomas. Pita nas da mu malo posudimo punjač i govori: 'Kako smo bili moćni, poslao sam Anti poruku, nije mi još ništa vratio'.
Odgovaram mu kako sam ga ja zvao, ali se nije javio. Minutu-dvije kasnije, poziv od izbornika Ante Čačića.
- Ante, ovo je bilo sjajno, čestitke, tako moćno - kažemo izborniku, a on nije sretan. Pitamo ga, što je bilo?
- Kapetanu je preminuo otac, saznali smo to maloprije, u šoku sam - kroz suze je tihim glasom rekao Čačić. Bila je to vijest koja je zasjenila pobjedu protiv Turaka. Sjećam se poziva u Zagreb, javljanja te informacije, nacija je obožavala kapetana i slavlje više nije bilo onako žestoko kao nakon kraja utakmice.
Kapetan je, naravno, Darijo Srna.
Utakmice s Turskom uvijek su donosile nekakve priče...