Čudo smo, svjetsko. Podcijenili su nas opasno i čak i kad smo kao svjetski viceprvaci imali "najlakši ždrijeb ikad", a tko podcijeni Hrvatsku, isprovocira naš poznati inat i odgovor dobije i dočeka na terenu. I taj je famozni Danac, evo, u srijedu naučio nešto o Hrvatima. Dvanaest mjeseci nakon svjetskog srebra u polufinalu smo Europskog prvenstva. Pa neka kažu da smo uspjeli samo zbog domaćeg terena i da ne možemo nigdje drugdje. Kad bismo u petak, nakon sedam utakmica u 12 dana, s puta sklonili i Nijemce (17:45, RTL), to bi bio apsolutni pothvat.
A sve je u srijedu bilo isto k'o i lani. Trebali smo pobijediti Mađarsku za polufinale, gubili smo četiri razlike u drugom poluvremenu, glava je bila dolje, energija na minimumu, ali opet smo izvukli da se čovjek zaista nekad zapita kako. Nemamo Zvonimira Srnu, našeg najboljeg igrača na turniru, kapetan Martinović pogodi svaki četvrti šut, Cindrić više sjedi na klupi nego što igra, u vatru mora i debitant Ćeško kad je Lučin bio u mini krizi, a mi sve okrenemo naglavačke. Nekad zaista nema te sile koja može zaustaviti ovo srce i emociju, odnosno brojki i statistika koje mogu objasniti ovakve stvari koje radimo.
U Malmöu smo ostavili sve što smo imali u sebi, ali tko više sumnja nakon svega u to da imamo još dovoljno toga za Herning, do kojeg smo u četvrtak putovali pet sati, dok su Danci i Nijemci dan proveli u šetnji i na lakšem treningu. A naš je trening bio još i putovanje dodatnih 40 km Silkeborga, u koji nas je EHF naknadno premjestio. Jedine! Sramota, apsolutna sramota.
Taj EHF, čisto informativno, od 2016. godine vodi Austrijanac Michael Wiederer (69), koji je u rujnu prošle godine dobio treći mandat. Njegova je desna ruka Crnogorac Predrag Bošković, odnosno Danac Henrik La Cour, a u izvršnom odboru sjedi Šveđanin Stefan Lövgren, uz Turčina, Nizozemsca i Norvežanina Randija Gustada. Ti su ljudi, uz pomoć ovogodišnjih domaćina i organizatora, rukomet i turnir koji bi trebao biti najbolje od najboljeg pretvorili u potpuni cirkus i za što nikakvo opravdanje ne može postojati. Ako turnir može trajati 17 dana, onda može i 18. Skandinaviju su pretvorili u rukometni centar svijeta i Europe, u kojoj se zna tko je povlašten i zašto. Gospoda nije svjesna koliko je privilegirana s Hrvatskom kao rukometnom velesilom, državom koja je za pet zvjezdica organizirala svako veliko natjecanje. Ono što ovi koje uporno biraju nikad neće biti sposobni jer ne znaju što je gostoprimstvo, odnosno da ima nekih stvari važnijih od novca i samodopadnosti.
No, preživjeli smo i teže stvari i ljudske gluposti jer u protivnom ne bismo deseti put bili u polufinalu europskih prvenstava. Hrvatska "decima" ispred koje su samo Danci ispred s jednim polufinalom više. Nećemo se time zadovoljiti makar je i ono veliko, ali kad su dvije utakmice do zlatne medalje, na koju čekamo 30 godina, ne može drugačije nego maksimalno do kraja. Nismo favoriti, ali nismo bili ni u Portugalu 2003. pa su Nijemci dobili po prstima ili godinu dana kasnije u Ateni.
Lino je tad osmislio plan, morat ga pronaći i Dagur Sigurdsson makar ga nismo vidjeli da funkcionira u dvije pripremne utakmice protiv Nijemaca uoči Eura. Kvaliteta u zadnja tri dana turnira više ne igra ključnu ulogu, nego tko je odmorniji i zdraviji, taj je u prednosti. A kad vidite onu sliku iz autobusa, nema druge nego zainatiti se još jednom. Možemo li s Nijemcima? Naravno, oni su ti koji su gubili u velikim utakmicama. Možemo li i s Dancima ako bude prilike? Gdje ćeš većeg motiva od ovog Herninga i lanjskog Osla...