Odavno je legendarni trener svih trenera Miroslav Ćiro Blažević rekao da najgori neprijatelj nogometa nisu ni vrućina, ni hladnoća, ni kišom natopljen ili snijegom prekriven travnjak, nego – vjetar. Na sve ostale uvjete igrači se mogu prilagoditi i naviknuti, ali na vjetar ne. Pogotovo ako ne puše konstantno, nego na mahove i nosi loptu u neočekivanom smjeru i zbog te nepredvidljivosti stvara ogromne problem igračima u kontroli lopte, a time i organizaciji igre.
A upravo su takvi uvjeti vladali večeras na Poljudu za vrijeme prvog poluvremena jadranskog derbija, jaka južina s povremenim pljuskovima onemogućila je i Rijeku, osokoljenu dobrim igrama u Europi, i Hajduka, koji je bio u nizu od dvije gostujuće pobjede pod vodstvom novog trenera Bore Primorca, da pruže nešto više. Nekim čudom su se prije utakmice pojavile glasine o mogućem otkazivanju, ili odgodi za par sati, no ništa od toga, na početka utakmice uvjeti za igru bili su uobičajeni za Poljud početkom prosinca, a tek u drugom dijelu kiša je natopila teren i onemogućila bilo kakvu ozbiljnu igru. No nitko o odgodi nije ni razmišljao.
Pamtimo u ovih četrdesetak godina i gorih nevremena po kojima su se odigravale utakmice na Poljudu, recimo Trofej Marjan 2003. godine po olujnoj buri i temperaturi debelo ispod ništice, pa i dva ogleda koje je reprezentacija Hrvatske odigrala za Uskrs '97 protiv Danske i Slovenije, a Ladić muku mučio s visokim loptama. Sličnu uje kalvariju prošao i golman Radničkog iz Niša koji je na Poljudu gostovao u okviru Kupa UEFA 1983. godine. Što tek reći o Tottenhamu, Sparti, Dnjipru... sredinom osamdesetih, pa odgođenim utakmicama zbog obilne kiše s Dinamom 2005., Veležom 1980....
Najviše su igrači Hajduka strahovali od vjetra, a na koncu se strah pokazao opravdanim, jedan "reful" juga prevario je Marina Jakoliša, koji je prosuo sve dobro što je do tada napravio. Izborio je Jakoliš kazneni udarac, nakon što je Galović zaustavio njegov centaršut prema Umutu, pa je nakon tri promašena penala Hajduka za redom loptu opet uzeo Mijo Caktaš i rutinski svladao Nevistića. No Jakoliš je sve to vrlo brzo poništio lošom procjenom Tomečakovog centaršuta, skočio je u prazno i ostavio Lončara s loptom u nogama pred Posavcem, pa ovome nije bilo teško zabiti. Umjesto poklona treneru Bori Primorcu za 66. rođendan, Jakoliš je darivao do tada nadigranu Rijeku i vratio je par minuta prije kraja prvog poluvremena u život.
Vjerojatno ga je zbog toga Primorac u poluvremenu i zamijenio Todorovićem, a uveo je i Nejašmića umjesto Gyurcsa, no što je utakmica odmicala pljusak je jačao i travnjak Poljuda više nije mogao podnijeti toliku količinu kiše, pa se u drugom dijelu igralo u vaterpolo uvjetima... Uglavnom je to bilo napucavanje bez kontrole, od lokve do lokve, imali smo dojam da i jedni i drugi jedva čekaju kraj.
No Franko Andrijašević nije tako mislio. Pronašao je valjda jedini kvadrat poljudskog travnjaka koji nije bio potopljen vodom, lansirao je Menala u kontru iza leđa obrane Hajduka, a ovaj je, dosta iskosa i izdaleka, ipak uspio probušiti Posavca. Navalio je Hajduk do kraja, uveo je Primorac i Diamantakosa, čak je i Posavec krenuo u sudačkoj nadoknadi u napad, no sve uzalud. Po ovakvom terenu, protiv iskusnog protivnika kakav je Rijeka, dva poklona su previše da bi se moglo očekivati nešto više od poraza. Najgore od svega je što se pogreške ponavljaju, pa se umjesto nastavka pozitivnog niza Hajduka, na koncu na centru veselila Rijeka, sedmi put u zadnjih pet godina.
U prvom poluvremenu igru je otežavao vjetar, u drugom veliki potop, a u takvim uvjetima donositi neke ozbiljne zaključke o igri i onome što su pojedini igrači pokazali doista nema nekog velikog smisla. Pa čak ni o evidentnim pogreškama, koje su plod manjka kvalitete i koncentracije, ali i nenogometnih uvjeta. Nekako nam je nakon utakmice najviše bilo žao Bore Primorca, vremešnom treneru 66 je godina, a večeras je bez kišobrana i kape 90 minuta prkosio jakoj kiši i vjetru i bodrio igrače uz aut liniju. Nije im ni to pomoglo...