Da boli, boli. Da smo očekivali, nismo. Nije nitko, koliko se god karte nisu posložile od početka. Od najavljenog hita uoči polaska za Egipat vraćamo se s najlošijim rezultatom od 2002. kada smo bili zadnji u Europi, iza Izraela. Pa smo sljedećih 19 godina držali hrvatski rukomet u visinama koje nisu doživjele nijednu jaču turbulenciju. Lino Červar time se ponosi s pravom.
POGLEDAJTE VIDEO: Reakcije nakon ispadanja s Mundijala
Ova nad Sredozemljem izbacila je Linu sa sjedišta na koje će netko drugi. Bio to Slavko Goluža, bio to netko drugi, mora vratiti hrvatski zrakoplov na kurs s umijećem svih svojih članova posade. Jednostavno je, udarac je ovo što se dogodilo u Egiptu, a još veći bio bi ostati bez Olimpijskih igara u Tokiju. Zadnje koje smo propustili bile su u Sydneyju. Tada smo na našem domaćem Euru u utakmici za peto mjesto i plasman na Igre izgubili od Slovenije 24-25 pred 10.000 navijača u Domu sportova. Trebalo se oporaviti.
Da su se kvalifikacije, kao što su trebale, igrale prošlog ožujka, mogli smo iskoristiti zanos koji smo imali nakon europskog srebra. Sada, 12 mjeseci kasnije, nalazimo se u banani, s puno pitanja i upitnika, na koje se u sljedećih mjesec i pol dana moraju naći najbolji i konkretni odgovori. Užas od igre koji smo gledali u Egiptu teško da se s njima može ponoviti.
Za početak, bilo bi dobro da u Montpellier (12. - 14. ožujka) dođemo zdravi i kompletni. Da Igor Karačić, Domagoj Duvnjak srede svoje probleme, da Luka Cindrić svoje ne obnovi opet u reprezentaciji, da se Luka Stepančić vrati u formu, da Domagoj Pavlović bude opcija za nešto nepredviđeno s prvom trojkom, da, ako Šarac i Jaganjac još nisu ti, probamo s onima koji bi mogli biti ti poput Kuduza ili Mandalinića koji su zaslužili priliku, prvi pravu, a drugi novu. Pa, ako ni Šipić nije taj, treba pogledati i prema Tomislavu Kušanu, sa zanimljivim gabaritima i preporukama, iz Eurofarma. Ni Musa u obrani neće moći dovijeka. Izbora je bilo i bit će ga. Samo prilika čini igrača.
Moramo se pomiriti da u Montpellier nećemo doći kao favoriti. Mjesta su dva, a prema Tokiju sada puno ambicioznije nego prije godinu dana gledaju Portugalci. Francuzi kod kuće, realno, sigurna su opcija koliko god se na mahove činili neuvjerljivi, dok Tunis, koliko god bio tradicionalno neugodan, sada i s rukometnijim izričajem uz Mohameda Darmoula, kojeg će brzo upoznati i Europa, nema u ovoj konkurenciji realne izglede.
Francuze znamo, sve što rade, rade planski i bez velikih rezova. Iscijedit će one koji su najbolji do kraja, koliko god godina stajalo kraj njihovih imena, i uvoditi mlade u redu. Da to bez Karabatića, pa i ovakvog u padu, nije isto, nije, ali u pripremi je već, npr., Kyllian Villeminot, kao što je dojučer za Sorhainda bio Fabregas. Ili, ako već nije mlad, francuska liga nudi takve mogućnosti da se umjesto Omeyera s 31 godinom može niotkud stvoriti Wesley Pardin i postati senzacija u prvoj utakmici.
Portugal do prošlog Eura nije 13 godina igrao veliko natjecanje i odmah je napravio nered u svjetskom poretku. Klupska ulaganja u rukomet preko Porta, Benfice i Sportinga dovela su reprezentaciju do razine najboljih. Pa, recimo, dvojica su u Montpellieru, treći je u Nantesu - finalistima Lige prvaka 2018. godine - četvrti u Barceloni, a petog hoće Kiel. A šesti, sedmi i osmi samo što nisu krenuli prema europskim klupskim nositeljima kvalitete. Lete, trče, tuku, skaču. Igraju rukomet koji može biti primjer.
Dakle, čeka nas trodnevni posao teži nego 2016. kada smo u Herningu za Rio morali skinuti Norvežane, koji su devet mjeseci kasnije postali viceprvaci svijeta. Ali, zaključak ostaje isti. Mogli smo tada i možemo sada. Uz čišće glave, više reda i, valjda, uz slatke brige.