Bilo je to prije bit će i dvadeset godina, kad se u veselom društvu, gdje se jako dobro jelo, a nije se oskudijevalo ni u pilu, u kući slavnoga glumca Krune Valentića u Krušaku, nedaleko od Velike Gorice, povela diskusija o gljivama.
POGLEDAJTE VIDEO: Chef kuha doma pomogao u Petrinji
One su bile u glavnoj ulozi tog subotnjeg objeda koji je počeo juhom u čijem je spravljanju Kruno bio neprikosnoveni majstor. U društvu je bio najveći gljivarski autoritet Romano Božac, profesor na Agronomskom fakultetu, autor knjiga o gljivarstvu. Juha, pa dinstani vrganji u pratnji malo riže, a onda još i šumski šampinjoni s grila. U tom prejedanju gljivama netko je spomenuo Istru i pohvalio se da je jeo tartufe, tu najcjenjeniju od svih gljiva.
'Maksimirski tartuf'
- Pa nisi morao zbog tartufa do Istre, ako ih hoćeš jesti, ja ću ti ih nabrati u maksimirskoj šumi pa ih možemo sljedeći vikend spravljati na ovom istome mjestu - pridodao je profesor.
Tartufi usred Zagreba, svima je to izgledalo pomalo nestvarno! Bilo je i onih koji su posumnjali da je ipak među gljivama bila i neka “ludara” te da ju je pojeo baš Božac. Cijela je stvar zadobila i karakter oklade, a na kraju je trijumfirao, naravno, profesor. Već drugi vikend na istome mjestu, ali u puno većem društvu, jeli su se zagrebački tartufi.
Kako je društvo bilo uglavnom glumačko, priča o tartufima iz našeg susjedstva jako se brzo širila. Koji mjesec kasnije objavio ju je u tisku i sam profesor Božac razuvjerivši sve nevjerne Tome. Cijeli je taj pothvat sa znanstvenom potkom potkrijepio dokazima o mogućnosti da se micelij tartufa, baš kao i svake druge gljive, razvija na svakom pogodnom staništu, vlažnih šuma i šumaraka.
Do danas gotovo da i nema kutka naše domaje gdje se ne bere ta kraljica svih gljiva - Međimurje i okolica, Varaždin, Podravina, u Turopolju, odmah južno od Zagreba i u Dalmaciji. Neprikosnoveni primat i u količini prerađenog tartufa u ine proizvoda i vađenju samih gomolja još će, i to s pravom zbog duge tradicije i u zadnjih dvadesetak godina odlične marketinške podloge, imati Istra. Ipak, u dokumentima istarski tartufi su prvi put zabilježeni 1924.godine, puno kasnije nego recimo slavonski.
Lako gubi svojstva
Tu je dokumentiran prvi pronalazak tartufa 1777. godine. Kad smo na tom terenu, ovdje se jedan entuzijastički tartufar iz Osijeka u suradnji s tamošnjim Prehrambeno tehničkim fakultetom počeo baviti i novom tehnologijom prezerviranja tartufa. Odmah po branju i crnom tartufu, jednako kao i najcjenjenijem bijelom, liofilizacijskim postupkom prvo šokiranjem na -80 stupnjeva, pa vakuumiranjem produljuje se vijek trajanja. Inače, ove gljive gotovo iz sata u sat, a pogotovo bijeli tartuf, gube svoja najcjenjenija svojstva.
Tim postupkom, kojim se bavi i najpoznatiji istarski i hrvatski tartufar uopće, Zigante, voda iz krutog stanja prelazi u plinovito te se volumen gomolja smanji deset puta, a esencija okusa i sva ostala svojstva zbog kojih mu se klanjaju ostaju mu potpuno ista kao i u trenutku vađenja iz zemlje.