Dobar dio ovoga ljeta, od kraja svibnja od kraja srpnja, SDP i Možemo! potrošili su na turneju po Hrvatskoj pod nazivom "Plenkovićeva inflacija".
Toliko su bili fokusirani na inflaciju, na cijene, potrošačku košaricu, na troškove života, socijalnu situaciju i ekonomiju da su svjesno izbjegavali komentirati sve druge teme i probleme, što je praksa koja se zapravo nastavlja od prošlog ljeta.
A onda je srpanjski Crobarometar Nove TV pokazao da je HDZ zaustavio višemjesečni pad rejtinga, a SDP zabilježio najnižu potporu u godinu dana.
Bježe od ustaša
Lijeva oporba tih je mjeseci, ali zapravo još od prošloga ljeta, u širokom luku zaobilazila sve goruće društvene krize, desničarsku revoluciju, Marka Perkovića Thompsona i njegovu ZDS turneju, crnokošuljaše i huligane, a zatim i novinska otkrića o odlaganju otrovnog otpada koja su kulminirala krizom u Gospiću i ovotjednom izvanrednom sjednicom Hrvatskog sabora.
Njezini čelnici nevoljko su, skoro na silu, sa zakašnjenjem, sporadično i pojedinačno komentirali pojave koje su uzdrmale državu, ugrožavale ustavne vrijednosti, udarale na manjine, ljudska prava i društvene zasade, da bi i sada lijeva oporba s debelim kašnjenjem, nevoljko i gotovo na silu reagirala na ekocid u Gospiću.
Možda su u pravu
Jer, misle da su inflacija i ekonomija važnije teme od ustaštva, kleronacionalizma, ekocida i drugih ideoloških, svjetonazorskih i kontroverznih tema.
I možda su u pravu.
A možda je to potpuno promašena strategija u rušenju HDZ-a i osvajanju vlasti.
Prije svega, turneja "Plenkovićeva inflacija" tumačila je građanima ono što zapravo sami osjećaju na vlastitoj koži, koliko im je sve poskupilo i koliko im je pala kupovna moć. Ne trebaju Sinišu Hajdaša Dončića ili Sandru Benčić da im na to ukaže.
Stara je istina da ljudi glasaju iz vlastitog džepa, ali ne moraju nužno glasati za SDP i Možemo!.
Što je inflacija?
Osim toga, inflacija je, kao uostalom i ekonomija, financije, proračun ili BDP, komplicirana tema, nerazumljiva običnim ljudima, naročito na razini političkog govora. Obični birači, a takvima se valjda lijeva oporba sada obraća, ne znaju što je točno inflacija, a još manje kakve veze Plenković ima s njom.
I najvažnije, što ako Plenković sruši stopu inflacije?
Znači li to da je on pobijedio?
Premijer se zato i požurio na onoj nesretnoj press konferenciji povodom Gospića naglasiti da inflacija pada, vjerujući da to onda više neće biti tema, a ako će i biti, on će biti heroj koji je tu inflaciju obuzdao.
Plenkovićeva inflacija na koncu postaje Plenkovićeva pobjeda.
Ekonomija ne uzbuđuje
Kad se malo bolje pogleda, nikada ekonomija nije još srušila HDZ s vlasti, odnosno nije pomogla ljevici da se na ekonomiji domogne vlasti.
Ako je ekonomija tema, HDZ-ove vlade kontrolirale su mehanizme kojima će usmjeriti trendove u svoju korist, koristile su državni proračun iz kojeg su kompenzirale socijalnu propast, a na koncu, izravno ili neizravno kupovale glasove i biračku podršku.
Ekonomski model, slažu se mnogi kritičari i stručnjaci, gotovo je jednak i za HDZ-ovu i za SDP-ovu vlast. Razlike su male, osim ako se ne svode na korupciju, kriminal, izvlačenje novca iz proračuna, pogodovanje nekim socijalnim skupinama i tome slično.
Uglavnom, ekonomija nije tema koja će izazvati emociju kod birača, koja će ih mobilizirati ili posebno motivirati.
Točnije, nije sigurno da će se ta emocija, dakle frustracija, preliti prema ljevici, realno je očekivati da će otići prema antisistemskim ili populističkim opcijama. Ili će se naprosto preliti preko granice i mnogi nezadovoljnici iseliti iz Hrvatske.
Ustaše i otpad
Jednako tako, većinski birači SDP-a i Možemo! nisu nužno socijalno ugroženi, već ih pogađaju neke druge društvene pojave, od korupcije preko ustašizacije do kontaminacije Hrvatske.
Ne zaboravimo, premijer Zoran Milanović nije pao na ekonomiji, već na šatorašima.
Još bolje, Ivica Račan dovršio je autoceste prema Rijeci i Splitu, jedan od najvećih projekata u povijesti Hrvatske, pa je izgubio izbore na Haagu i popuštanju desnici.
I zato Thompson danas ne mobilizira samo mlade desničare, ustaše i crnokošuljaše, već diže na noge i liberalnu ljevicu, građane koji štite normalnu, europsku, modernu, europsku, antifašističku Hrvatsku.
Takvi birači zatim kažnjavaju političku opciju koja pomaže desnici, parazitira na desnici, huška s desnice, a to su Plenkovićev HDZ i njegovi koalicijski partneri.
Plenković i ustaštvo
Plenkovićeva inflacija može potjerati birače i prema Mostu i sličnim opcijama ili ih natjerati da iz protesta ostanu kod kuće.
Plenkovićevo ustaštvo, međutim, možda prvi puta otkako je u Banskim dvorima širi strah kod birača i tjera ih da glasaju za liberalnu ili ljevičarsku opciju koja će stati na kraj takvom trendu.
Ljevici trebaju teme kojima će mobilizirati i motivirati birače. Kojima će HDZ predstaviti kao prijetnju, ne samo njihovim kućnim budžetima koje i Plenkovićeva vlada može pokrpati, već i njihovim životima, ljudskim pravima, društvenim i ustavnim vrijednostima, otklizavanju u propast.
Ljevica, pogotovo vrh SDP-a, često su izbjegavali komentirati ustaštvo, dijelom iz straha da se ne zamjere biračima (?), dijelom iz uvjerenja da to nije tema kojima bi se oporba trebala baviti.
Odrađuju formalnost
Sličan trend može se uočiti na slučaju Gospića i kontaminacije Hrvatske. Glavnu riječ vode mediji i udruge, najglasniji je Most sa svojim desničarskim, populističkim, ksenofobnim vrijednostima, dok lijeva oporba kilavo odrađuje formalnost.
Rutinski traži pad Vlade koji neće dobiti, nespretno vodi raspravu u Gospiću koju im HDZ sabotira i na kojoj građani ne mogu dobiti riječ.
Otrovni otpad tema je koja može uplašiti građane, prestraviti birače, motivirati ljude da sruše vlast koja stoji iza tisuća tona smeća, kao što može promovirati lijevu oporbu kao pokret zainteresiran za ekologiju, za zaštitu okoliša, tla, vode i ljudi od trovanja, a ne samo od inflacije.
Nema emocija
SDP odavno ostavlja birače hladnim, Možemo! uspijeva iscijediti emocije birača u Zagrebu, ali inflacija i ekonomija nisu teme kojima se natjeralo građane da se dignu iz fotelje, došetaju do birališta, a onda na biračkom listiću zaokruže baš SDP i Možemo!. Umjesto nekog drugog.
Možda onog koji se baš pohvalio obuzdavanjem inflacije nakon što ju je razbuktao.
Ljevica je na prošlim izborima koristila imenovanje Ivana Turudića kao poziv na birački otpor HDZ-u, pa se to brzo ispuhalo, uz sekundiranje Zorana Milanovića.
A upravo pod utjecajem Milanovića lijeva oporba bježi od ideoloških i svjetonazorskih tema, od sukoba s desnicom, crnokošuljašima, Thompsonom, klečavcima, huliganima, ustašama, sve to bačeno je u krilo Daliji Orešković.
Ekonomija za diktatore
Ekonomija je, naravno, važna tema, ali na ekonomiji i represivni režimi, autokracije i diktature grade svoju izbornu podršku, jer nude kratkotrajni ekonomski i socijalni rast u zamjenu za gušenje medija, kritičara, oporbe, a onda i samih građana.
Nude kruha i igara u zamjenu za pokornost.
Zbog toga su pitanje ustroja države, zaštita Ustava, društvenih vrijednosti i ljudskih prava, a zatim i zaštita okoliša i čitave zajednice, dugoročno važniji od obuzdavanja inflacije.
Nije li Hrvatska cvjetala u eri Ive Sanadera?
Pa znamo koju smo cijenu platili.
Ljevica je potrošila dva mjeseca na turneju "Plenkovićeva inflacija", na tome nije upisala neke velike bodove u javnosti i anketama, a stavila je u drugi plan pitanja koja uznemiruju i mobiliziraju njihove birače.
Pitanja na kojima Plenković, njegov HDZ i njegovi partneri plaše građane. I tjeraju ih da se okrenu upravo lijevo-liberalnoj političkoj opciji.