Na današnji dan, 15. travnja, obilježava se 114. godišnjica potonuća Titanica, najluksuznijeg broda tog vremena. Zvali su ga 'Brodom iz snova', a na svoje prvo i posljednje putovanje krenuo je iz Southamptona za New York 10. travnja 1912. godine. Prevozio je 2229 putnika i članova posade, od kojih je preživjelo samo njih 713. Putovalo je i 30 putnika iz Hrvatske. Neki od preživjelih su kasnije ispričali kako su trojica Hrvata, dok je brod tonuo i vukao u sigurnu smrt većinu putnika, zapalili svoju posljednju cigaretu i zapjevali. Udario je u ledenjak 14. travnja devedeset minuta prije ponoći. Počeo je lagano tonuti, a potonuo je nakon 2 sata i 40 minuta. Težio je 46.000 tona, a zbog dvostrukog dna i 16 nepropusnih pregrada smatrali su ga nepotopivim.
Na Titanicu su Hrvati bili isključivo putnici. Od njih tridesetak, samo ih je troje preživjelo. Mara Osman - Banski (1881. - 1930.) iz Vagovine, općina Čazma, koja je putovala u Ameriku u posjet suprugu, koji je već nekoliko godina radio u Harrisburgu u saveznoj državi Pennsylvania. Preživjela je potonuće Titanica u spasilačkom čamcu broj 15.
Potonuće je preživio i Ivan Jalševac (1883. - 1945.) iz Topolovca kraj Siska. Spasio se tako što je napustio tonući brod pola sata prije potonuća, i to ulaskom u čamac koji se tog trenutka spuštao s gornje palube, najvjerojatnije čamac broj 15. U kasnijim je izjavama uvijek tvrdio da je skočio u more, iz kojeg su ga kasnije izvukli.
Treći preživjeli bio je Nikola Lulić - Draja (1883. - 1962.), podrijetlom iz ličkog sela Konjsko Brdo kraj Perušića. Godinama je živio i radio u rudniku u Chisholmu u Minnesoti. Ukrcao se u Southamptonu. Putovanje na Titanicu bilo mu je treće putovanje u Ameriku, pa je zbog iskustva i poznavanja engleskog jezika bio vođa puta i prevoditelj većini hrvatskih iseljenika. On se također spasio ušavši u čamac br. 15.
Mjesecima nakon katastrofe nastupao je na raznim predstavama i u cirkusima govoreći o preživljavanju na Titanicu. Potom se vratio u Hrvatsku, gdje je živio uz povremeni rad u Francuskoj. Starost je proveo u Perušiću, gdje je i umro u 81. godini. Kao dokaz postoje i određene zanimljivosti s Titanica i Carpathije, a jedan od značajnijih je svjedočanstvo Ivana Jalševca, u kojem je detaljno opisao svoje spašavanje.
Njegovu ispovijest je prenio Riječki Novi List 5. svibnja 1912. u članku Hrvatski putnik o katastrofi Titanica donosi pripovijest spašenog Ivana Jalševca iz Topolovca kraj Siska. Newyorški Hrvatski sviet tad prenosi:
“U naše uredništvo došao je Ivan Jalševac, jedan od trojice naših zemljaka, koji su se sretno spasili s kobnog Titanica. A kad pripovijeda o toj groznoj nesreći, govori kao čovjek koji je već mnogo toga u životu iskusio, mnogo preturio i mnogo učinio”. “Ja sam baš spavao”, pripovijeda Ivan, “kad orijaški parobrod udari u ledenu goru. Dakako, u prvi mah nitko nije znao što se to dogodilo. Mirno se odjenuh i zapalih cigaretu te pođoh gori da vidim koji je to belaj. Vidjeh strku i navalu ljudi, snađoh se odmah i pomislih u sebi: u najgorem slučaju neće biti druge, nego da u more skočim i plivam. A za to ću se već sam misliti. I padu mi na pamet oni moji u kraju.
Povratih se ipak natrag po kufer, ali o njemu ne bilo već ni govora - bio je jur u vodi. Skočih onda natrag, odlučan, da se proturam do čamaca. Ali eto nevolje: po stubama ne dadu do mjesta gori, na kojem su se sabrali gospoda putnici prvog razreda. Vrgoh se poput vjeverice na konope po strani i bacih se gori na prvo mjesto. Tuj mi pomogoše, vidite jake mišice, turah i turah desno i lijevo, dok se proturah do kraja palube, a onda pljus - pa u čamac, koji su se baš spuštali.
Tako sam bio spašen. U čamcu nas bilo 45, četiri samo muška, sve ostalo ženske. A bio je to predzadnji čamac koji se od broda pustio. Morao sam pomagati voziti. Kad smo bili kojih 30 fati daleko od Titanica, vidjeh kako se naginje s kljunom u vodu, a čuo sam do dva, tri puta da je nešto jeknulo poput eksplozije. Brod se dobro nadigne na nos i ponjuri u vodu posve. Tada ostadosmo sami u čamcu. Jest, teške su to ure bile, ali eto, hvala Bogu, izdaleka odjednom ugledasmo tanko svietlo, izgledalo je poput zvezde, a onda je raslo i raslo, dok najzad ne upoznasmo da je to brod koji nas dolazi spasiti. Bila je to Carpathia, na koju nas pomalo izvukoše...”
Stručnjaci su prije šest godina ustvrdili kako je za Titanicovo potonuće kriv požar, a ne udarac u ledenu santu u Sjevernom Atlantiku. Prema njima, Titanic je potonuo zbog vatre koja je danima tinjala u potpalublju broda. Novinar Seanan Molony bavi se proučavanjem tragedije Titanica više od 30 godina. Došao je do fotografija koje je snimio glavni električni inženjer na brodu. Na njima se vide velike crne mrlje u unutrašnjosti broda s desne strane trupa, a upravo na tom mjestu je brod poslije 'probila' ledena santa. Zaključio je kako su mrlje nastale zbog dugotrajnog požara u jednoj od prostorija kotlovnice. Gasilo ga je 12 ljudi, ali nisu uspjeli.
Navodno su policajci s broda dobili upute predsjednika tvrtke koja je izgradila Titanic da se požar ne smije spominjati putnicima.
- Službena je istraga potonuće Titanika okarakterizirala kao 'Božji čin'. Realno, dogodilo sa savršeno preklapanje tri katastrofična faktora, vatre, leda i nemara - rekao je Molony.
Jedna od najpoznatijih scena iz filma u kojoj glazbenici sviraju na palubi, iako brod tone, nije izmišljena. Glazbenici su svirali sve dok ih ocean nije progutao. Prema nekim navodima, radilo se o pjesmi Nearer, My God, to Thee (hrv. Bliže, moj Bože, Tebi). Na brodu je bilo i dosta životinja, od psa, mačaka pa do kokoši i ptica. Spašena su tek tri psa od njih 12 koliko ih je putovalo. Glavni pekar broda Charles John Joughin preživio je plutanje u ledenoj vodi zbog silne količine alkohola u organizmu. Pio je cijelo vrijeme potonuća, a alkohol ga je grijao do pojave spasilaca.
Iako je u vodi proveo nekoliko sati, nije imao nikakvih ozljeda, osim natečenih stopala. Kako je rekao, hladnoću nije niti osjetio. Priključio se nešto kasnije trgovačkoj mornarici i nastavio peći. Sudjelovao je u oba svjetska rata, a umro je u dobi od 78 godina, 1956. godine. Brod je imao i vlastite novine, a zvale su se The Atlantic Daily Bulletin i tiskale su se svaki dan. Sadržavale su novosti o burzi, konjskim utrkama te dnevnoj ponudi u brodskom restoranu.
Proizvodnja broda 1912. koštala je oko 7.5 milijuna tadašnjih dolara, što je jednako 120-150 milijuna dolara u 1997. godini, kada je prikazan Cameronov film. No, snimanje filma koštalo je 200 milijuna dolara.
Olupinu Titanica našli su tek nakon 73 godine. Pronašli su je 1985., a prije toga su propala četiri pokušaja lociranja. Vođa ekspedicije bio je podvodni arheolog, dr. Robert Ballard, a kazao je kako su je našli slučajno. Njegov tim, ispričao je Ballard, uopće nije tražio Titanic već su bili u vojnoj misiji i tražili potopljene američke podmornice