Udruga Pravo na grad u utorak se oglasila o konačnom prijedlogu Zakona o priuštivom stanovanju ocjenjujući ga kao prijeko potreban pravni okvir za nove modele stambenog zbrinjavanja, no ističući i kako su pojedinačni aspekti tog zakona vrlo problematični. U Pravo na grad ističu da izradi programa priuštivog stanovanja trebaju prethoditi sociodemografske analize, analize prostornih mogućnosti, analize broja stanova za koje su izdane građevinske i uporabne dozvole prethodne godine i u prvoj polovici tekuće godine, analize potreba za stambenim nekretninama, analize praznih stambenih jedinica te procjene raspoloživih zemljišnih i financijskih resursa, odnosno sredstava za realizaciju priuštivog stanovanja.
''Za većinu gradova i općina podaci potrebni za izradu navedenih analiza trenutačno nisu sustavno prikupljeni. Ako bi se podloge za programe priuštivog stanovanja izrađivale temeljito i odgovorno, njihov bi proces mogao potrajati i nekoliko godina'', naglašavaju u Pravu na grad. Ističu i kako su programi priuštivog stanovanja vezani uz godišnje proračune i donose se na razdoblje od jedne godine te da ih u Ministarstvu pritom nazivaju "jednogodišnjim strateškim dokumentima“ što je, ocjenjuju u udruzi, samo po sebi paradoksalno.
''Samo trajanje procesa prostornog planiranja i gradnje u potpunosti je nekompatibilno s takvim pristupom. Ovakva politika osmišljena je na način koji daje prednost kratkoročnim, politički oportunim rješenjima te dovodi u pitanje održivost i smislenost cjelokupne ideje planiranja priuštivog stanovanja'', ističu u Pravu na grad.
Dodaju i kako se mjere uvedene ovim Zakonom mogu grubo podijeliti na one koje ciljaju na dugoročno i održivo rješavanje stambene krize te na mjere koje predstavljaju svojevrsno „gašenje požara“. U dugoročno održive mjere ističu gradnju javnog stambenog fonda, omogućavanje javnim ustanovama da u sklopu svojih prostora grade stambene jedinice za rješavanje stambenog pitanja vlastitih zaposlenika te uvođenje pravnog okvira za neprofitne stambene zadruge
Nasuprot tim mjerama stoji izrazito problematičan program aktivacije praznih stambenih nekretnina, koji podrazumijeva slijevanje znatnih količina javnog novca privatnim vlasnicima stanova. Predloženi model temelji se na subvencioniranju privatnih vlasnika - vlasnicima praznih nekretnina nudi se financijski povoljan i niskorizičan aranžman - višegodišnji ugovori s Agencijom za pravni promet i posredovanje nekretninama (APN), zajamčena isplata najamnine u visini tržišnog iznosa te potpuna amortizacija troškova i rizika koji inače prate najam, uključujući odnos s najmoprimcima.
Nekretnina postaje još sigurniji i isplativiji poslovni model
''Time ne samo da se ne destimulira gomilanje nekretnina, nego se ono pretvara u još sigurniji i isplativiji poslovni model nego do sada — sada uz aktivnu podršku države'', zaključuju u udruzi navodeći i da se pogoduje se upravo onim vlasnicima čije su nekretnine prazne godinama, bez da se zapita zašto su one u stvari prazne.
Konačno, kao značajan problem novog Zakona o priuštivom stanovanju jest centralna uloga i iznimno širok raspon ovlasti dodijeljenih Agenciji za pravni promet i posredovanje nekretninama.
''Ova državna agencija, problematične povijesti i nastanka, čije je djelovanje već godinama predmet javnih kontroverzi i afera, novim Zakonom postaje ključni operativni i strateški akter u području priuštivog stanovanja'', ističu u Pravu na grad postavljajući i pitanje hoće li APN postati jedan od većih javnih poslodavaca u Hrvatskoj ili najveći investitor u stanogradnji u državi.
''Kada se tome pridoda činjenica da Zakon sadrži odredbe koje ostavljaju prostor za pogodovanje, kao i izrazita centralizacija sustava preko APN-a, opravdano je bojati se da ćemo se za deset godina suočavati s istim, ako ne i većim problemom od onoga u kojem se nalazimo danas'', zaključuju u Pravu na grad.