Povijesne drame koje se bave najmračnijim poglavljima čovječanstva nose golemu odgovornost. Film “Nürnberg” redatelja Jamesa Vanderbilta hrabro ulazi na taj zahtjevan teren i nudi novi pogled na čuvene sudske procese nacističkim zločincima. Umjesto sveobuhvatnog prikaza sudnice, Vanderbilt fokus stavlja na psihološki dvoboj između Hitlerove desne ruke, Hermanna Göringa, i američkoga vojnog psihijatra Douglasa Kelleyja.
Film, temeljen na knjizi “Nacist i psihijatar” Jacka El-Haija, prati dr. Kelleyja, kojeg tumači oskarovac Rami Malek. On je ambiciozan psihijatar zadužen da procijeni jesu li nacistički vođe mentalno sposobni za suđenje. Njegov glavni interes, međutim, postaje Hermann Göring, kojeg utjelovljuje također oskarovac - Russell Crowe. On je, pak, najviši rangirani nacist u zarobljeništvu. U nizu intenzivnih razgovora, između dvojice muškaraca razvija se složena igra mačke i miša, u kojoj se brišu granice između liječnika i pacijenta, manipulatora i manipuliranog.
Okosnica i neupitno najjači adut filma je Russell Crowe. Njegova transformacija u Hermanna Göringa jedna je od najboljih uloga njegove karijere. Crowe ne portretira Göringa kao jednodimenzionalno čudovište nego kao inteligentnog, lukavog i zastrašujuće karizmatičnog manipulatora. Njegov Göring je svjestan svoje povijesne uloge, ponosan i prkosan, a istovremeno sposoban pokazati prividnu ranjivost kako bi ostvario svoj cilj. To je briljantno nijansirana izvedba koja prikazuje banalnost zla - činjenicu da su stravične zločine počinili stvarni ljudi, a ne mitska bića iz bajki.
S druge strane ovoga psihološkog ringa stoji Rami Malek, čija se izvedba dr. Kelleyja teško može mjeriti s Croweovom. Dok je Crowe utjelovljenje suptilnosti, Malekova gluma je, kako su mnogi kritičari primijetili, pretjerano teatralna i melodramatična. Njegov Kelley je zbirka nervoznih tikova, zagonetnih osmijeha i naglašenih gesta koje više podsjećaju na karikaturu filmskog negativca nego na kompleksnog protagonista. Umjesto napetog intelektualnog dvoboja, često dobivamo dojam da iskusni predator poigrava s nesigurnom i pretjerano ambicioznom žrtvom.
Kelleyjeva opsesija Göringom i njegov tragičan kraj trebali bi biti emocionalno središte filma, no zbog Malekove izvedbe taj put u tamu ostaje nedovoljno uvjerljiv. Fokusirajući se na odnos Kelleyja i Göringa, film neizbježno gura samu sudsku dramu u drugi plan. Procesi koji su postavili temelje međunarodnog prava svedeni su na nekoliko pojednostavljenih scena. Dijalozi su povremeno didaktični i klišejizirani, kao da je scenarij pisan s namjerom da publici održi lekciju iz povijesti umjesto da je uroni u dramu.
Scene u sudnici spašava izvanredna sporedna glumačka postava. Michael Shannon kao glavni američki tužitelj Robert H. Jackson donosi potrebnu čvrstinu i moralni autoritet. Jedan od kontroverznijih redateljskih poteza je uključivanje stvarnih arhivskih snimki iz koncentracijskih logora.
Zbog izvanredne uloge Crowea i nekoliko uistinu moćnih scena, “Nürnberg” vrijedi pogledati. No ostaje gorak okus zbog osjećaja da je s ovako važnom temom i takvim glumačkim talentom u glavnoj ulozi propuštena prilika za stvaranje istinski velikog i pamtljivoga filmskog djela.