Moji unuci Sandro i Tin najveći su mi ponos. Pratim sve njihove utakmice, pravi su ‘fajteri’, kao i svi u obitelji, rekao nam je Franjo Nano Prša. On je djed Dinamova napadača Sandra Kulenovića, dok brat Tin igra u Sesvetama.
Veliki Dinamovac, to svima pada prvo na pamet kada se spomene ime Sandra Kulenovića. Kada se malo “zagrebe”, taj dečko iz Španskog podcijenjen je u maksimirskom klubu. Prošle je godine, iako s malom minutažom, jer su Petković i Kanga bili ispred njega, zabio 22 gola u 47 utakmica. Ove sezone počinje s klupe, u sve četiri utakmice, a neumoljiva statistika govori kako je u 72 minute (da, dobro ste pročitali, samo 72 minute), zabio već četiri gola. Odnosno, za gol mu treba samo 24 minute.
- Uvijek sam mu govorio da treba biti uporan i da će sve doći na svoje. I sada mu govorim, ‘Sandro, ako i igrač samo deset minuta, važno je da zabiješ gol’ - priča nam Nano Prša, i dodaje, da ne bude više “krivih” pitanja i zabune:
- Moj je otac rođen u Beču, a svi smo mi rođeni ovdje, u našem Zagrebu.
U djetinjstvu se na Trešnjevci i on bavio nogomet, ali glazba je ipak bila jača. Prvi album snimio je davne 1975. godine, a glazbom se počeo baviti u crkvenom zboru, gdje je pjevao. Pobijedio je na natjecanju pjevača amatera, koja mu omogućuje snimanje prvog singla “Tango u Parizu”.
- Nakon toga sam osnovao i svoj prvi bend, Stakleno zvono, s kojima sam snimio pet pjesama. Kasnije sam krenuo u solo karijeru - prisjeća se Nano.
U glazbi je ostao cijeli život, bio jedan od prvih zagrebačkih uličnih pjevača. Kvart Trešnjevku, kao i "sokole", odnosno njegove unuke, Sandra i Tina uvijek spominje. Imao je i svoj ratni put, a onda se pokrenuo projekt "Hrvatska narodna škrinjica Nane Prše." U njoj se nalazi CD s pjesmom "O, Sveta Marijo, i kaj i ča i što".
- Jako sam ponosan na to, jedinstveno je to. Mi smo svi Hrvati, nema tu Thompsona i 'ovih'. Kod nas nema mržnje, tako učim i svoje unuke, svoje sokole. Nema mržnje, samo ljubav - priča nam Nano, pa ističe i album "Zagrebačke pučke pjesme", za koje kaže da je "blago s asfalta"...
Kakav je "fajter", kako voli istaknuti, unucima je pokazao na svom primjeru. Imao je težak moždani udar.
- Nisam mogao pričati dvije godine, ali evo, ide, oporavio sam se. To su geni, cijeli život sam takav, kažem sebi, uvjerim se da nešto mogu i to napravim. Tako sam učio i Sandra i Tina.
Prepoznatljiv je i po upečatljivoj frizuri, kovrčava kosa, ponekad i lagan "fudbalerka". Kad se vide fotografije, u crno bijeloj tehnici, otprije pedesetak godina vidi se zašto je bio "na štihu".
- Cijeli život to furam, to su valjda geni, prepoznaju me ljudi po frizuri. Svi znaju da sam oduvijek bio malo poseban - s veseljem nam priča Prša.
Vratili smo se na Sandra Kulenovića, koji je u subotu na Maksimiru protiv Istre još jednom bio strijelac. I još jednom ušao s klupe.
- Odem ja na Maksimir, gledam ga, ali sam. Pomolim se za njega, neka samo nastavi zabijati...