Protiv Cice sam igrao kao klinac. Imao sam 17 godina i igrao sam za reprezentaciju Bosanske krajine, a Cico za reprezentaciju Zagreba. Igralo se u Banjoj Luci, izgubili smo 3-0, a Cico je zabio sva tri gola. Bio je već tad, sa 16 godina, nogometni genij. Gledao sam ga u čudu, bio je, onako, dječački zaigran, veseo, a na terenu je letio, rekao je Džemo Mustedanagić.
Dinamov dinamo. Tako su zvali Džemu, neumornog maratonca, igrača koji je trčao i trčao, pokrivao cijeli teren i držao leđa Cici.
S Cicom je prošao sve, od fešta, tuluma, suza, proslava... Džemo je u Dinamo došao 1973. i za prvu momčad počeo je igrati baš kad i Cico.
- Naša generacija je neizmjerno voljela Zagreb i Dinamo, dinamovac sam odmalena i igrati za Dinamo bio mi je san. Trener Mirko Bazić volio je mlade igrače i tako smo Cico i ja ušli u momčad - kaže Džemo.
Cico je 1974., kao najveći talent, postao i maskota kluba, lutka koju je svaki pravi dinamovac imao.
- Mi smo svi bili prijatelji, izlazili smo u Karaku, Saloon, bili smo škvadra - kaže Mustedanagić.
Posebna priča bila je 1979. kada je Dinamu "fudbalski savez Jugoslavije" uzeo naslov i predao ga Hajduku. Komisija za propise FSJ i Sud udruženog rada pod čijom je ingerencijom bio nogometni savez, ustvrdile su da je Dinamo prvak za 1979. godinu, ali je FSJ naslov pripisao Hajduku. Cico je zbog toga bio jako tužan, pa je često znao reći da broji i taj naslov, da je taj naslov njegov i njegove momčadi.
- Da, trebali smo biti prvaci, mi smo ga brojali kao naš. Svi smo tako razmišljali. Ali, eto, gore se netko umiješao i dali su ga Hajduku. To prvenstvo nam je ukradeno.
No ono iz 1982. nitko im nije mogao uzeti. Džemo je,kad nije bilo Zajeca ili Cice, nosio kapetansku vrpcu.
- Zajec je bio u vojsci, pa sam bio kapetan. Kao dinamovcu nositi Dinamovu traku... To je bilo poput sna. Igrali smo najmoderniji nogomet u Europi - kaže Džemo.
No, iako su bili genijalna škvadra, pričalo se da Džemo i Pero Bručić, dva legendarna člana iz 1982., nisu baš bili u dobrim odnosima. Jedno vrijeme nisu čak ni razgovarali.
- Eh, sad ću vam ispričati - krenuo je Džemo.
- Cico je 1983. otišao u Rapid, tamo je bio i Bručić, a ja sam te godine išao u Austriju Beč. Igrali smo finale Kupa i Cico me nakon utakmice pozvao na večeru. Kad sam došao, tamo je bio Bručić, a mi nismo razgovarali. Niti je Pero znao da ću biti ja na večeri, niti sam ja znao da će biti on. I zapravo smo shvatili da uopće ne znamo zašto ne pričamo niti koji je razlog. I te večeri smo se pomirili. Cico nas je pomirio, njemu je to bilo vrlo važno, a to može samo velik čovjek. Poslije smo proslavili, bila je prava fešta, nestalo je čak i čaša, pa smo morali piti iz flaša - kaže kroz smijeh Džemo.
Jednu rečenicu posebno pamti, koja najbolje oslikava kakav je bio Cico.
- Uoči finala Kupa protiv Crvene zvezde, 1980., Cico me pozvao i rekao: ‘Džemo, osvojit ćemo Kup!’. Čujte, nije Zvezda bila baš bilo tko da možete sa sigurnošću reći da pobjeđujete. Ali nije se dao: ’Džemo, kaj ti je, nema straha’. I pun Maksimir, 60.000 ljudi, mi izlazimo na teren i pobjeđujemo 1-0, a gol je zabio Cico. Bio je primjer kako se voli grad i klub. Bio je pravi gospodin - kaže Džemo i zaključuje:
- Cico je bio vrh! Ja sam ga barem tako gledao, kao vrh. Jedan od najboljih nogometaša u povijesti Dinama i Hrvatske. Nedostajat će njegov osmijeh...