Očekivali smo je s medaljom oko vrata. Sandra Perković, međutim, iz Tokija se u Zagreb vratila bez treće olimpijske kolajne, ali da joj ruke ne budu baš prazne, stigli su joj buketi cvijeća od najdražih i najmilijih, plišanci. I zagrljaji, poljupci... I četvrto mjesto na Olimpijskim igrama vrijedi.
- Svi znate što se dogodilo i kako se osjećam. Ovo je samo dokaz što su olimpijske Igre i koliko su vrijedna dva zlata koja ste svi vi olako shvatili. Najbitnije je da se zaliječim od svih ozljeda koje sam nakupila proteklih godina i da se opet vratim osvajanju zlatnim odličjima. Ne trebaju mi pobjede ni porazi kako bih znala da su mnogi ljudi uz mene i kada sam na četvrtom mjestu - rekla je Sandra okupljenom društvu pa se retorički zapitala.
- Znate li vi da sam ja žena koja je izgubila od Europljanke zadnji put prije 12 godina? Znate li koliko je to teško? Naravno da sam plakala u sobi nakon natjecanja, ali ja znam gdje sam i koliko je četvrto mjesto na ovim Olimpijskim igrama veliko. Dovoljno je pogledati rezultate u povijesti hrvatske atletike da to i sami shvatite.
Sandra nije bila zadovoljna uvjetima u Tokiju, krugom na atletskoj stazi, koji je dodatno postao nemoguć nakon jake kiše.
- Krenuli smo s velikim očekivanjima, ne po pitanju mog rezultata, već po pitanju uvjeta koji su tamo vladali. Imali smo velikih problema s organizacijom treninga. Nakon što sam u Londonu 2012. uvidjela što su Olimpijske igre, najbolje i najorganiziranije natjecanje na svijetu, a nakon Rija, gdje se očekivalo da će biti loše organizirano, a na kraju je Rio bio deset puta organiziraniji od Tokija, a smatra se da su Japanci europski Švicarci, ali oni su puno, puno godina iza nas. Možda su radišni, ali njihova snalažljivost u ovakvim trenucima, u korona sezoni...Opet nismo bili slobodni, osjećali smo se kao u zatvoru. Psihološki su to uvjeti koji su utjecali na sve nas koji smo bili u Tokiju. Osjećali smo se kao cirkusanti na praznom stadionu koji prima 65 tisuća gledatelja, groblju, dok su na nogometnom prvenstvu Europe stadioni bili puni. I na naše je vaterpoliste to utjecalo, oni su bili najspremiji od svih nas.
Rekla je Sandra da bi, iako je zbog toga morala doći dosta ranije u Selo, opet nosila hrvatsku zastavu na otvaranju, ali i poslala zadatak Savezu da analizira zašto je atletika u Riju imala tri medalje, a u Tokiju nijednu.
- Na prošlim Igrama bili smo najuspješniji sport i treba vidjeti jesmo li napravili sve što smo trebali, jesu li pripreme bile na razini i jesmo li dovoljno uložili.