Kad je vidio na plaži ljude, žene i djecu kako bespomoćno gledaju u noći tu veliku užarenu kuglu koja se doslovno valjala prema njima, 23-godišnji Milan Balić, Omišanin iz Stanića, s Balića Rata, nije ni trenutka dvojio što mu je činiti. Svojim je brodom iz Male Luke prevezao do Omiša 50-ak ljudi kojima je baš on bio jedini spas.
- Postupio sam onako kako bi, vjerujem, i ostali. Uradio sam ono što sam u tom trenutku jedino mogao, a to je sjesti za kormilo svojeg deset metara dugog obiteljskog broda i krenuti spašavati ljude - govori nam Milan.
POGLEDAJTE VIDEO:
- Bio sam doma sam, roditelji su bili u BiH kod dida i bake. Vidio sam u daljini požar, ali sam se nadao kako neće doći do nas. Bio sam ispred kuće, branio sam s gornje strane ceste da vatra ne prijeđe na donju stranu. Branio sam prostor kako vatra ne bi zahvatila naše veliko skladište u kojem se nalazio cijeli naš materijal, alati, strojevi od firme. Sve je do temelja izgorjelo. Nažalost, nisam uspio ništa spasiti. A kad sam vidio da sam nemoćan, spustio sam se prema kući, koja se nalazi prvi red do mora. Vikao sam ljudima da silaze prema plaži. Vidio sam da je počelo gorjeti pored kuće. Pokušao sam gasiti, ali jednostavno nije se dalo, vatra je bila nezaustavljiva. Nasreću, kuća nije izgorjela. U jednom trenutku toliko sam se počeo gušiti da jednostavno više nisam mogao ostati. Vidio sam tetu Pinu, susjedu, kako silazi niz stepenice sa štakama i tad sam shvatio da moram ići po brod, da su svi u plićaku - prepričava nam te teške trenutke Milan, kojeg od milja zovu Miki.
- Ondje je u moru jedna skakaonica, s koje sam kao dijete skakao. Visoka je deset metara, a skačete u samo pola metra duboko more. Samo sam se zatrčao i skočio. Doplivao sam do broda dugog samo 4-5 metara, koji sam upalio i otišao po veliki brod, koji se isto nalazio u blizini. Svi su s plaže vikali da im pomognem. Pristao sam u Maloj Luci, gdje je, po mojoj procjeni, bilo pedesetak ljudi. Pristao sam na mul, ali ljudi su u panici počeli skakati. Kako je bilo jako nevrijeme, samo su odgurnuli brod od rive. U drugom pokušaju uspio sam privući brod do rive i organizirao ukrcaj, najprije djece i žena, a tek potom muškaraca. Devet muškaraca koji su ostali zadnji ukrcao sam u manji brod, koji sam privezao za veliki, i krenuo u noći prema Omišu. Jedan moj susjed, kojem je bilo toliko loše da je čak u jednom trenutku bio i bez svijesti, nije želio ući u brod. Njega smo ukrcali u mali brod. Čuo sam kako su ga jučer zbog ozljeda helikopterom prevezli u Zagreb. U velikom brodu bio je još jedan moj mlađi susjed koji je pretrpio opekline. I on je u Zagrebu - govori ovaj hrabri mladi čovjek te nastavlja:
- Baš kad sam krenuo, jedna žena s plaže, koja je imala otvoreni prijelom noge, dozivala je u pomoć. Ponovno sam se zaustavio te i nju ukrcao. Na putu sam pokupio još dvoje stranih državljana, Ruse s malom bebom. Ni sam ne znam kako nisam u onome mraku udario u nešto i nasukao se. Prelazio sam preko bova. Malo dalje pokupio sam još jednu grupu ljudi. Na kraju se u velikom brodu nalazilo 40-ak ljudi te još devet u malom kaiću koji sam vukao za brodom. Bilo me strah zbog jake bure i nevremena da će mi se odvezati mali brod. More je ulazilo, jedan moj mlađi susjed kantom je izbacivao more. Uspio sam isploviti. Nisam se mogao orijentirati, upalio sam GPS. Oko pola milje izvan Nemire vidio sam veliki reflektor. Bila je to brodica Lučke kapetanije. Došli su blizu nas u namjeri da prebacimo ljude, ali zbog velikih valova samo sam im rekao da idu spašavati druge, a da ću se ja nekako snaći i uspjeti. Do Omiša smo vozili oko tri milje, išli smo vrlo sporo zbog mnogo ljudi i jakog nevremena, otprilike 40 minuta. Nakon dolaska u Omiš vezali smo brod i, kad smo iz brodića pokušali iznijeti unesrećenog muškarca, od siline bure brod se izvrnuo te su svi pali u more. Vidjevši što se događa, dva su specijalca skočila u more te su uz pomoć drugih sve spasili - govori Milan, koji je više puta istaknuo kako nije samo on tu noć iz plamenog pakla spašavao ljude.
Bilo je, kako tvrdi, mnogo ljudi koji su svojim malim barkama prevozili po dvoje-troje ljudi. Dok su se jedni borili s vatrom na obali, Milan je izveo herojski pothvat za koji skromno kaže kako bi sve ponovio kad bi trebalo jer samo jedan spašeni život je veliko djelo.
Ne idete pameti, idete srcem, rekao nam je policajac Joško Bartulović koji je opisao trenutke u kojima su on i njegove kolege, dok se vatra približavala Omišu, ulazili tamo odakle su drugi pokušavali pobjeći. Bila je to noć u kojoj se, kako kažu oni koji su je proživjeli na prvoj crti, sve događalo istodobno, vatra je gutala prostor, bura je raspirivala požar, ljudi su tražili izlaz, a stotine vatrogasaca, policajaca i spašavatelja pokušavale su pomoći ugroženima.
- Bilo je grozno. U jednom trenutku morali smo prolaziti kroz vatru - kaže Bartulović. Omiš je te noći postao golemo požarište. Vatra se širila toliko brzo da je bilo gotovo nemoguće predvidjeti gdje će izbiti sljedeći problem. Na teren su stigle snage iz četiri županije, a u jednom trenutku bilo je angažirano između 250 i 300 vatrogasaca.
Zapovjednik DVD-a Omiš Višeslav Pešić teško pronalazi riječi kojima bi opisao ono što su gledali.
- To je bila najstresnija noć u životu. To govorimo svake godine, a priroda dokazuje da može biti još gore. Cijela Hrvatska je bila tu, s kontinenta su se digle četiri županije. Kad dođete u početak požara i u momentu dolaska dižete cijelu županiju, spašavaš kuću po kuću. Previše je tu ljudi, stranaca, trebalo je to sve uskladiti - govori Pešić. Požar nije imao jednu frontu.
- 17 kilometara je ravna crta izgorenosti. Dolazite na obronke i požar se spušta. Jednostavno, temperaturne razlike. Ne možemo toliko brzo postaviti obranu koliko je išao. Desetine požara su se spajale u jedan - opisuje zapovjednik omiških vatrogasaca. U tim trenucima nije bilo vremena za razmišljanje o umoru.
- Proradio je zadnji atom snage. Svaki je dao svoj dio. Išli smo spasiti. Svugdje je isto, kako gori, sve se ponavlja. Konstantno su ljudi ugroženi, konstantno spašavanje kuće - kaže Pešić.
Dok su vatrogasci pokušavali zaustaviti vatru na kopnu, istodobno se odvijala dramatična akcija na moru. David Pivalica iz HGSS-a među onima je koji su krenuli prema ljudima zarobljenima na plažama. Kada su stigli, prizor ih je zatekao.
- Kad smo pozvani, nismo znali što se događa. Kad smo došli, vidjeli smo da treba evakuirati ljude s plaže koji su bili u požaru. Užasno je izgledalo. Bila je noć, sve u dimu, vatri, ne vidite dobro. Jednom riječju užas - govori nam.
Ljudi su pred vatrom bježali prema moru, neki su završili na stijenama, a neki su u panici pokušavali pronaći spas na svemu što je plutalo. Spašavatelji su u gumenjacima prilazili obali, ukrcavali ljude i prevozili ih do većih plovila.
- Mi smo došli s morske strane gdje su ljudi došli do stijena, gore su bili okruženi požarom. Nasukali bi se na obalu i ukrcali bi ljude, odveli ih do većih brodova, a kad smo se ispraznili, išli bi opet - govori Pivalica. Bilo je, kaže nam, panično. Među ljudima koje su spašavali bila je i trudnica, no, srećom, nitko nije ozlijeđen.
- Pokušali smo ih smiriti. Važno je da sigurno dođu do broda, ljudi su bili jako uzrujani. Bila je velika panika. Neke smo pokupili čak u moru. Vidljivost je nula, veliki valovi, sve se potrefilo da je loše - kaže Pivalica.
U isto vrijeme, s druge strane požara, policajci su obilazili plaže i ugrožena područja tražeći ljude koje treba evakuirati. Filip Samardžić, zapovjednik policijskog plovila, kaže da su u Omiš stigli nakon osiguranja utakmice.
- To je bilo strašno. Mi smo radili osiguranje utakmice i dobili smo dojavu da krenemo put Omiša. Kad smo prošli trajektnu luku, vidjeli smo oblak. Kad smo se približili, vidjeli smo razmjer požara. Vremenski uvjeti su bili očajni, nije se vidjelo ništa, bilo je kao mećava zimi - opisuje nam policajac. U koordinaciji s lokalnim stanovništvom krenuli su obilaziti plaže. Na jednoj su pronašli velik broj ljudi, među njima mnogo stranaca, djece i onih koji nisu znali kamo otići.
- Bili su u panici. Nisu znali gdje su, bili su loše obučeni, bili su mokri. Svi su tražili neko sigurno mjesto. Glavno pitanje im je bilo gdje ćemo ih odvesti - prisjeća se Samardžić. U konačnici su prebacili 88 ljudi.
- Samo nam je bilo u glavi spasiti te ljude. Tamo je puno djece. Znali smo da možemo ugroziti i plovilo i sebe, ali trebali smo spasiti ljude. Išli smo glavom kroz zid - kaže Samardžić.
Na kopnu je, istovremeno, trajala jednako teška borba. Joško Bartulović i njegove kolege stigli su sa šest kombija, a kasnije su dobili još dva. Njihov je zadatak bio evakuirati stanovništvo. Od ulice do ulice tražili su one koji su ostali.
- Mi smo bili na utakmici kada je bila dojava. Nismo znali o kakvom je požaru riječ. Bila nam je zadaća evakuacija ljudi. Bilo je starijih, nepokretnih, kako je puhao jaki vjetar, onda smo krenuli voditi ljude prema prihvatnom centru. Išli smo od ulice do ulice i govorili ljudima da odu, tko može. Odradili smo hrpu tura - govori nam. U jednom trenutku ni ceste više nisu bile sigurne.
- Bilo je grozno, u jednom trenutku smo morali prolaziti kroz vatru. Bili su blokirani ulazi u Omiš, nekako smo to riješili. Hvala Bogu, to smo riješili. Kada je vatra došla, vozite i u retrovizoru vidite da je vatra sve bliže i bliže - prisjeća se policajac. Posebno su im u sjećanju ostali prestrašeni turisti.
- Stranci su bili jako uplašeni. Stare i nemoćne smo izvlačili iz zgrada, pomogli smo ljude izvući iz hotela - govori nam. A dok su oni bili na terenu, njihove obitelji kod kuće proživljavale su vlastitu dramu. Telefonske linije bile su preopterećene, a zbog količine poziva bilo je gotovo nemoguće uspostaviti kontakt.
- Ne možete pričati s obitelji dok to traje. Od količine poziva ne mogu stupiti u kontakt s vama. Obitelji proživljavaju veliki stres. Kako se konstantno gasi, ne možete stupiti u kontakt. Javili smo kasnije da smo živi i uslijedilo je olakšanje - zaključuju heroji.