Mi stanujemo u vagonu Što nije nikada na putu. U jednom kutu nam je krevet, A kuhinja u drugom kutu. Tu svaki vagon dimnjak ima, Željezni, nahereni, tužni. U ovom kraju stareži i dima Najljepši dan poružni. A naša ulica je duga, Duga, I čudno ima ime: Napuštena pruga. Sve kuće brojeve imadu, Pa ima ga i naša, bože moj. Al nema tako velikog u gradu Ko naš bijeli željeznički broj. I vrt imade naša kuća; Ukraj pruge drač, Da igrajuć se u njem djeca Zaborave na glad i plač. U nedjelju kad stane rad, Eh, onda bijeda pije, pije; Zapjeva neko hrapavim glasom, A neko ženu bije. Alkohol ubija … znamo, o znamo, Znamo da alkohol škodi, No rakije, rakije, rakije amo, Jer utjehe nema u vodi. Sada je ljeto … veliko, zlatno. Odoše bogataši iz grada Da traže odmora po svijetu, Al mi smo tu, mi roblje rada. I naše oči dalje gasnu, I znoje se u radu dlanovi; Umjesto nas putovahu svijetom Naši stanovi. Nedjelja. Tužno. Znamo, o znamo, Znamo da alkohol škodi, No rakije, rakije, rakije amo, Jer utjehe nema u vodi.