Svaka obitelj je ista, a istovremeno svaka je različita na svoj način. I, ma koliko god to meni bilo teško i nepojmljivo prihvatiti i shvatiti da u pravilu članovi obitelji ne vide ono što im je pod nosom i sama se silom prilika mirim sa takvom spoznajom. Sin mojih obiteljskih prijatelja od djetinjstva jedan je od sudionika u trostrukom ubojstvu i da čujete njihovu stranu priče sami biste pomislili da niste normalni. Te obitelji nađu krivca u svima, u društvu, u vladi, u "podmetanjima", a nikad, apsolutno nikad i u pravilu ne vide svoje dijete kao ubojicu, nego kao svojevrsnog "spasitelja". Što je najgore, postali smo društvo sa "imunitetom" na sve i sva ovakva događanja nam postaju "normala". Znamo li kako je završilo nedavno ubojstvo u Splitu, kako je završilo nedavno ubojstvo jednog od braće u Zagrebu za koje je bio osumnjičen drugi brat, znamo li kako je riješeno "slučajno" ubojstvo talijanskog bračnog para ili kako je završio postupak Mačešiću? Zato sam i počela ovaj "monolog" sa sve su obitelji slične..... i samo je razlika u tome koliko je koja "teška". Mi čitamo i komentiramo priče, dok neki drugi broje, zbrajaju i oduzimaju. Za početak - živote. :(