Teško je disati kad shvatimo da negdje, iza zatvorenih vrata i hladnih stolova, ljudi s titulama i moći mirno odlučuju o sudbinama tuđe djece kao da pomiču figure na šahovskoj ploči, dok njihova srca ostaju nijema na plač koji para nebo, djeca koja su trebala učiti pisati svoje ime, smijati se bez straha i vjerovati da je svijet sigurno mjesto, pretvaraju se u sjene pod ruševinama, u prekinute snove, u majčine krikove koji odzvanjaju praznim ulicama, a najviše boli ta nepravda što oni koji pokreću ratove svoju djecu ljube za laku noć, pokrivaju ih toplim dekama i čuvaju od svakog zla, dok tuđa djeca drhte od hladnoće, gladi i eksplozija, nema zastave koja može zagrliti siroče, nema ideologije koja može vratiti izgubljeni osmijeh, nema pobjede koja vrijedi jedne dječje suze, jer kada svijet dopusti da se djetinjstvo gazi zbog bolesnih ambicija odraslih, tada ne umiru samo djeca nego umire i nada, umire povjerenje, umire ono malo svjetla koje nas je činilo ljudima.