Viral

Komentari 8

Država plaća plastične operacije i daje džeparac, 95 posto svih u programu su okorjeli kriminalci

Država plaća plastične operacije i daje džeparac,  95 posto svih u programu su okorjeli kriminalci

Jedan od motiva koji se često pojavljuje u filmovima je i 'program zaštite svjedoka'. Jasno vam je kako sve to funkcionira, netko odluči 'cinkati' nekoga drugoga, u zamjenu za informacije država mu daje 'novi početak'

Sve je počelo negdje sredinom 60-ih. Mafija u SAD-u bila je tad toliko moćna i povezana s raznim institucijama da im nitko nije mogao ništa. Jednostavno, nitko nije htio svjedočiti protiv njih, jer su znali što ih čeka ako se to dogodi... Broj ubijenih svjedoka pokajnika i njihovih članove obitelji rapidno je rastao i država je morala pronaći odgovor...

Program zaštite svjedoka u SAD-u pokrenuo je Gerald Shur 1970. godine, koji je ubrzo shvatio da skoro svaka osoba ima svoju cijenu...  Inspiraciju za cijeli program Shur je dobio nakon slučaja Joea Valachija. Ovaj je član mafije 1963. cinkao svoje šefove u zamjenu za sigurnost u zatvoru. 

A ako su ljudi spremni 'cinkati' zbog stvari koja im je trebala biti garantirana, a to je sigurnost u zatvoru, onda što su sve voljni priznati u zamjenu za 'novi početak', sigurno je razmišljao Shur, koji je i napisao knjigu o svojim desetljećima na čelu ovog programa. U njoj je priznao da čak 95 posto korisnika ovog programa ima kriminalnu prošlost, ali da je to cijena koju se isplati platiti za veću sigurnost. 

Nije precizirao što je sve ljudima 'oprošteno' u zamjenu za njihove informacije, ali nagađa se da među korisnicima programa ima i ubojica, otmičara...

Kako sve to izgleda i počinje, sigurno se pitate. Pa, nagodili ste se s državom, koja je procijenila da su vaše informacije vrijedne i korisne. Prvi korak je odlazak u 'centar za orijentaciju', gdje se provjerava psihičko i fizičko zdravlje sudionika, a zatim moraju odraditi i razgovore s vladinim agentima. Cilj tih intervjua je što bolje proučiti slabosti i vrline, naglasak... Uglavnom doznati što se više može o pojedincu kako bi ga se smjestilo na prikladnu lokaciju. 

Reuters/Pixsell/Ilustracija

U sklopu tih razgovora također dobiju i pitanje 'Gdje biste voljeli živjeti', a ako kažu određenu lokaciju, vlada se pobrine kako dobiju upravo suprotno od onoga što su tražili. Ako su htjeli New York, pošalje ih se u Miami...

- Ako su nama spremni kazati gdje bi voljeli živjeti, onda je vrlo lako moguće da su tu informaciju već podijelili s nekim prije, a tim činom sebe stavljaju u opasnost. Oduvijek se pazilo da ih se ne pošalje negdje gdje će biti 'ribe na suhom'. Ako su naviknuli na život u velikom gradu, onda ćemo ih smjestiti u veliki grad, a ako su odrasli u ruralnoj sredini, onda će završiti u sličnoj okolini - objasnio je Shur. 

- Moraju obećati da živjeti normalnim životom i kloniti se kriminala. To je jedan od uvjeta - objasnio je Shur u svojoj knjizi, a na kritike da se riječima kriminalaca ne treba vjerovati, imao je spreman odgovor.

- Čak 90 posto slučajeva u kojima ovakvi svjedoci svjedoče pred sudom rezultira osudom. Uz to, većina zauvijek napusti svijet kriminala. Tek oko deset posto njih ponovno završi u zatvoru. Cijelo vrijeme za njihovu lokaciju i identitet zna nadležni šerif  - objasnio je. 

Dakle, poslani ste negdje drugo, država vam je dala novi identitet, nove dokumente i priliku za novi početak. U određenim situacijama država je sudionicima isplaćivala i šest mjeseci 'džeparca' u iznosu prosječne plaće u saveznoj državi, kako bi imali vremena prije nego što se snađu.

U prošlosti je država plaćala i plastične operacije za sudionike programa. Ali nisu sve operacije bile tu da se prekrije identitet...Mafijaš Aladena Fratianno krajem 70-ih pristao je svjedočiti protiv vrha kriminalne organizacije, a u zamjenu za to država je njegovoj supruzi platila operaciju povećanja grudi. U drugom slučaju, jednom je muškarcu plaćena operacija penisa. Ne zato što bi ga netko po njemu prepoznao, već kako bi mu se popravilo samopouzdanje... Ovakva je praksa bila do 90-ih, kad je država prestala plaćati ove troškove, ali i dalje će, ukoliko 'klijenti' to požele, dogovoriti tretman kod 'sigurnog' stručnjaka.

Poneki ljudi koju uđu u zaštitni program odluče ostaviti svoje ime, što nije zabranjeno, a dopuštena im je i komunikacija s obiteljima koje su ostavili iza sebe, ali samo preko službenih kanala koje organizira država. 

Gerald Shur, koji je preminuo prošle godine, u jednom je intervjuu ispričao najčudniji zahtjev koji je dobio.

- Muškarac koji je ulazio u program zatražio je od mene da s njim u program uđe njegova nova djevojka. Imao je ženu kod kuće koju nije htio povesti sa sobom, od koje se htio rastati, pa se nadao da će je netko ubiti i tako riješiti sve njegove probleme - izjavio je.