Točno. Ljubav koju kao roditelji u iskazivanju izgubimo od svoje djece, dobivamo od unuka. To je nešto što vam razgaljuje srce i dušu, gdje se počnete opet osjećati dobro jer ste potrebni i vrlo važni. Kako je lijepo svađati se sa svojom unukom o tome da li ja nju više volim ili ona meni. Nikako da dođemo do kraja i onda ona meni do svemira. Šta da onda kažem, to je zaista beskonačno. Pa kad ona meni onako važno veli "danas je u petak" i onda znamo da u petak zalijevamo cvijeće. Kada ona obiđe toga dana "u petak" i poljubi svaki cvijetak u tegli, onda znam da je to velika stvar, za nju i za mene, da smo ljubav podijelile na tri strane, ona meni, ja njoj i da zna da i to osjeća cvijet. Tek kad ona uzme svoj doktorski set (garant, buduća medicinarka) i lijeći svoju baku i kad prijeti injekcijom i kad tepa "baka to nebu jako boljelo" i kaže da brine o mom zdravlju. Ma to je prava ljubav, životno važna za stare dane i smisao života.