ljudi moji mislim da je taj osjećaj prestrašan,ja sam imala slično iskustvo, da skratim majka mi se operirala od tumora, ja sam hitno to jutro doputovala u Zg, i prije nego ćemo ići u posjetu otac mi je predložio da malo odmorim-on će me probuditi. poila sam tabletu za smirenje i zaspala. U jednom trenu otvaraju se vrata od sobe i na njima stoji meni potpuno nepoznat čovjek(zapravo moj otac) i govori da je vrijeme i da se spremim. Kad su se vrata zatvorila sjela sam na krevet i počele su curiti suze-ja najprije ne znam tko sam ja -šta tu radim, kako se zovem otkud u ovoj prostoriji(moja bivša djev.soba) a najmanje znam šta taj čovjek hoće od mene. proživila sam rat al takav strah u životu osjetila nisam kad se ti ne možeš sjetiti al doslovno ničeg ni imena ni prezimena al ničeg. To je trajalo vrlo kratko možda 2-3 minute, meni se činilo kao vječnost i onda je ponovo čovjek ušao i nazvao me imenom. u tom trenutku se sjećanje polako počelo vraćati a tata mi je poslije rekao da se uplašio kad je vidio sa kakvim užasom na licu ga promatram. Vjerujte da nikad dok sam živa neću zaboraviti taj osjećaj-neopisiv strah i užas- ne daj bože nikom za duže vremena.