Priča kaže da je Franz Kafka sreo djevojčicu u parku gdje je svakoga dana šetao. Plakala je. Izgubila je svoju lutku i bila je neutješna. Kafka ju je tješio riječima: "Tvoja lutka nije izgubljena. Samo je otišla, ja sam je vidio i pričao sa njom i rekla je da će se vratiti". Dogovorili su se da se nađu na istom mjestu sljedećeg dana. S obzirom da nije našao lutku, sastavio je pismo u lutkino ime i pročitao ga djevojčici. „Molim te, ne tuguj za mnom. Otišla sam na put oko svijeta. Pisat ću ti o svojim avanturama“. Bio je to početak dugog druženja djevojčice i Franca Kafke, pri čemu joj je pri svakom novom susretu čitao novi izvještaj o lutkinim putovanjima. Bili su to živo izmaštani i opisani doživljaji koji su utješili djevojčicu. Vrijeme je teklo, a susreti se, kako to obično biva, prorjeđivali. Pri posljednjem sastanku, Kafka je poklonio djevojčici lutku. Bila je to potpuno drugačija lutka od one koju je djevojčica izgubila. Lutka je sa sobom imala i pismo u kojem je pisalo „putovanja su me promijenila“. Godine su prošle, a djevojčica je postala žena. Tek tada pronašla je pismo skriveno u lutki. Ukratko, poruka je bila sljedeća: „NEMINOVNO JE DA ĆEŠ SVE ŠTO VOLIŠ U ŽIVOTU U JEDNOM TRENUTKU IZGUBITI: ALI, NA KRAJU, LJUBAV ĆE SE VRATITI U NEKOM NOVOM OBLIKU".