Jao kad se sjetim vremena kad smo se sva djeca iz sela igrala rata. Neki su si napravili drvene puške i pištolje, neki su imali plastične, pa bombe (igračke naravno) itd. itd. Usprkos ratu, nama djeci je to bila velika zabava. Nikad neću zaboraviti povike tipa "Marko izađi, mrtav si, upucao sam te" hahahaa. A što danas imamo? Računala, Play Statione , Facebook, mobitele i sva ostala sranja. Ne možeš vidjeti dijete na ulici osim kada ide do autobusne stanice na bus za školu i nazad. I na kraju, neizmjerno sam zahvalan Bogu, roditeljima, ili kome god, što sam imao čast osjetiti djetinjstvo u predinformatičkom dobu nazovimo to tako...
dr
drago777
2.3.2011.
Uređivanje komentaraOdustani
ej... potpisujem sve ovo i evo, također sam imao jedan "flashback" :))) aaaaaaaaaaaaa divne 80-te i djetinjstvo u njima!!!
I upravo to: možemo biti zahvalni na
tome što smo osjetili i sami bili akteri tog vremena, te bezbrižne "dječje igre" u pravom smislu riječi.... i kad je netko imao nešto, a mi sami ne, malo bi oplakali što je normalno, ali nije bilo pomodarstva niti izrugivanja; ja imam a ti ne, moji roditelji meni mogu kupiti a tebi ne, što je jaaaako žalosno (a od koga to djeca uopće i nauče, mislim da svi znamo odgovor)! Znale su se mjere, prioriteti.... to divno doba, kada je ljudsko srce još nazivalo se SRCEM! Jedna dobra Baretova: Gdje je nestao čovjek?!?
Prikaži još ↓
dusansk
2.3.2011.
Uređivanje komentaraOdustani
takodje isto mislim kao @onaj
b1
bellissima_1
2.3.2011.
Uređivanje komentaraOdustani
Hvala bogu pa sam odrastala u tom lijepom vremenu..pozz
Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu 24sata te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona .