Martina Dalić otvorila dušu i izjavila kako bi privatizacija HEP-a dovela do transparentnijeg i profesionalnijeg upravljanja kompanijom, ali da bi se time onemogućilo uhljebništvo. Drugog načina ona očito ne vidi.
"Listanje HEP-a na burzi", objasnila je potpredsjednica Vlade, "dovest će do transparentnijeg i profesionalnijeg upravljanja ovom kompanijom koja je sada u stopostotnom državnom vlasništvu, a time će se i onemogućiti uhljebništvo".
U nedostatku boljih argumenata, Dalić je odlučila reći istinu.
A ona je odavno poznata: država netransparentno i neprofesionalno upravlja svojom, dakle imovinom svih svojih građana, i služi se njome za uhljebljivanje podobnih, od rodbine preko kumova do stranačkih drugova.
Ipak, trebala je doći potpredsjednica Vlade, osoba sa stažem u nekoliko bivših Vlada i osoba čiji je suprug postavljen za direktora Ine neposredno nakon što je ona postala ministrica u Vladi Jadranke Kosor, kako bi javnosti obznanila da se jedino privatizacijom može bolje upravljati državnom imovinom.
Jer ona se u državnim rukama zlorabi, a pod njezinom paskom propada.
Država, to je njihovo
Dalić je priznala da ni ona, ni njezina stranka, ni njezine Vlade u kojima je sudjelovala nisu mogle napraviti ništa na transparentnijem poslovanju državnih tvrtki, a kamoli na spriječavanju uhljebništava.
To je suprotno nekakvoj osnovnoj logici da bi državno vlasništvo trebalo biti transparentno budući da je riječ o javnom dobru.
Poslovanje pod paskom države trebalo bi biti profesionalnije jer dolazi od samog vrha vlasti. Prema državnom vlasništvu, po nekoj logici nama očito tako nedostižnoj, trebalo bi se odnositi odgovornije, poštenije, profesionalnije ili što bi rekla Dalić, "transparentnije".
Ali to očito godinama nije bio slučaj.
Godinama u kojima je i sama Dalić sudjelovala u vlasti, godinama u kojima je njezina stranka (ili stranka iz koje je izašla, ali u njezinoj vladi sada sudjeluje) u ogromnom postotku obnašala vlast. I godinama u kojima je u prvom redu HDZ, a onda i ostale stranke, koristio HEP i ostale firme kao poligon za uhljebljivanje.
Pa čak i za fiktivno zapošljavanje, kao u opjevanom slučaju HDZ-ova povratnika iz Australije Rade Buljubašića koji je u eri Ive Sanadera godinu dana primao plaću u HEP-u, a nije se pojavljivao na poslu.
Uhljebi kreću na Inu?
I ono najgore, Martina Dalić je priznala da država ne može na tom planu učiniti ništa, osim privatizirati državne kompanije, odnosno odreći se svog vlasničkog udjela.
Privatizacija, po njezinim riječima, dovest će do transparentnosti i spriječit će uhljebljivanje.
Ali onda se možemo zapitati još nešto: ako će prodaja četvrtine državnog udjela u HEP-u spriječiti uhljebljivanje u toj tvrtki, hoće li onda državna kupovina ostatka Ine omogućiti uhljebljivanje u toj kompaniji?
Hoće li to onda postati novi poligon za namještanje stranačkih kadrova, rodbine ili supružnika? A sve pod egidom "energetske neovisnosti".
Nadalje, ovo obrazloženje otvara pitanje što Martina Dalić i njezina Vlada namjeravaju učiniti s ostalim državnim udjelima u tvrtkama i ustanovama? Ako je privatizacija jedina mogućnost za transparentnije poslovanje i borbu protiv uhljebništva, hoće li se onda krenuti u opću rasprodaju?
Lako bi bilo zamisliti privatizaciju u Vodama, Šumama, Cestama i mnogim javnim ustanovama u kojima se uhljebi talože poput sedimentnih stijena. Ali mnogima bi primamljivo zvučala i privatizacija na Hrvatskoj radioteleviziji, kao leglu netransparentnosti, neprofesionalnosti i uhljebništva, jer država evidentno ne pokazuje namjeru da u toj javnoj ustanovi uvede red i ustanovi kriterije.
I time dolazimo do ključnog pitanja: ako država nije sposobna voditi državne tvrtke i javne ustanove, što ćemo s onima koji vode takvu državu?
Mentalni sklop
Vladajuće stranke su one koje u ime države upravljaju tim tvrtkama i snose odgovornost za sve ono što je Martina Dalić nabrojala kao problem. Opravdano je stoga upitati kako se njih može promijeniti, njihov mentalni sklop, njihove navike i obrasce ponašanja. U sklopu kojih se u državne tvrtke i dalje dovlače kumovi, pizza majstori, kolege i rodbina, supružnici i stranački drugovi, a onda sve to proglašava "političkim imenovanjem".
Osim onda kad se to naziva "stručnim".
Hoćemo li možda, po toj logici, trebali privatizirati i samu državu?
(Osim ako to već nismo odavno učinili...)
Zadatak je stranaka i ljudi koji vode državu da se bore protiv uhljebništva, netransparentnog vođenja poduzeća, a ne da silom traže vanjska rješenja kojima bi spasili državu - od njih samih.
Otprilike onako kako se Ivan Kovačić bori protiv "zapošljavanja po babu, stričevima i političkoj podobnosti", a onda u svom ministarstvu bez natječaja zapošljava suprugu svog kolege iz Mosta.
Možda će stranke uskoro izgubiti tvrtke, ali zato će se grčevito držati države.
