Haški sud je odbacio tužbe genocid i tako konačno presjekao politikantsko natezanje hrvatskih i srpskih vlasti koje se često pretvaralo u licitiranje krivnjom.
Hrvatska tužba za genocid protiv Srbije odbačena je rezultatom 15-2, dok je srpska protutužba odbačena jednoglasno.
Eto makar jednog razloga za hrvatsko slavlje.
Sve drugo u vezi današnje presude Međunarodnog suda pravde u Haagu zapravo je bilo u granicama očekivanja, premda ne i nadanja mnogih građana Hrvatske. Ipak, ona je aktualizirala ili potencirala neke druge probleme vezane uz tužbu i događanja u ratnim devedesetim.
Prvo, dan uoči izricanja presude hrvatski ministar pravosuđa Orsat Miljenić izjavio je sljedeće: "Važno je da se i kroz ovu presudu vidi što se stvarno dogodilo u Hrvatskoj, tko je žrtva a tko agresor". Ta opaska zapravo zvuči kao najteža optužba na račun prvenstveno Hrvatske.
Zamagljena razlika
Tko je odgovoran za to što se ni 20 godina nakon rata ne može više razlučiti žrtva od agresora? Zašto je potrebna jedna ovakva, unaprijed izgubljena tužba, da bi se saznalo što se doista događalo u Hrvatskoj?
To je pitanje za hrvatske vlasti od devedesetih naovamo, za pravosuđe i sudstvo, za policiju i oružane snage, a na to pitanje još uvijek nismo dobili odgovarajući odgovor. Kako je krenulo, tko zna hoćemo li ga ikada dobiti.
Drugo, ministar Miljenić rekao je još nešto: "Ovo je posao na kojem su radile sve hrvatske Vlade od 1999. godine kad je podnesena tužba".
Dakle, ovo što se danas dogodilo u Haagu, da je tužba odbačena praktički jednoglasno, sugerira da su sve hrvatske Vlade zapravo napravile loš posao. S ovime nemaju veze razne udruge koje se u hrvatskoj javnosti proziva zbog upućivanja na hrvatski dio odgovornosti za zločine u ratu, ovo je bio zadatak u isključivoj nadležnosti države.
U obrazloženju suda navedeni su brojni proceduralni propusti hrvatskih vlasti u prikupljanju i prezentaciji dokaza, argumentacija je bila neuvjerljiva, bez obzira što je sud u par primjera potvrdio da su srpske snage i JNA počinila djela u okviru konvencija o genocidu.
Promašila državu
Hrvatska je trebala znati da je genocid teško, gotovo nemoguće dokazati, morala je predvidjeti da se neka djela, odnosno optužbe na račun Srbije, neće uklopiti u stroge međunarodne konvencije, a mogla je saznati koju državu bi zapravo trebala tužiti.
I zbog svega toga, ako se može govoriti o porazu, onda je ovo bio poraz države. Svih Vlada od 1999. naovamo.
Treće, iz toga proizlazi ono što je od početka bilo jasno: da je ovo bila čista politička, gotovo politikantska tužba. Podignuta je u zadnjoj godini vladavine Franje Tuđmana i predstavljala je uteg za sve buduće Vlade koje se nisu usudile od nje odustati, kako ih se ne bi slučajno optužilo za izdaju nacionalnih interesa.
Tužba je bila i oblik pritiska na Srbiju, dok je njezina protutužba cijelu priču pretvorila u neki oblik "politike odvraćanja". Pa su se tužbe koristile u svrhu ucjenjivanja, ali i mirenja, njima se licitiralo u svrhu poboljšanja ili pogoršanja odnosa dviju država.
Prije nešto više od godinu dana predsjednik Ivo Josipović čak je s Tomislavom Nikolićem najavljivao mogućnost odustajanja od tužbe, premda je na njoj i sam radio. Što je jasno pokazalo koliko u nju vjeruje i koliko mu je do nje stalo.
Haaški sud je konačno presjekao tu igru.
Čaša polupuna
Četvrto, obje strane ovu će presudu promatrati kroz optiku pesimista ili optimista.
Ivo Josipović već je zadovoljno istaknuo kako je ovime otpala teza o Oluji kao o genocidnom zločinu, Zoran Milanović je naglasio da je presudom utvrđeno što se događalo na prostoru Hrvatske, a mnogi će u obrazloženju sudskog vijeća uočiti glatko odbijanje svih teza srpske strane.
Drugi će, pak, i dalje biti nezadovoljni što se, primjerice, Vukovar nije uklopio u definiciju genocida, kad je sudac čak spominjao "evakuaciju na Ovčaru" što je moglo zvučati kao ružan cinizam, ili što se Srbija nije smatrala odgovornom za genocid jer nije bila priznata kao država, niti je bila potpisnica konvencije o genocidu. Ali sud je presuđivao na osnovu predočenog materijala.
I peto, ova presuda suštinski neće promijeniti ništa u raspoloženju građana i javnosti obiju država. Svatko će se hvatati za one odredbe koje se najbolje uklapaju u njihovu politiku ili pak podgrijavaju njihovu tvrdu retoriku.
A mi se možemo samo zapitati na što je to hrvatska država potrošila desetke milijune kuna u ovih desetak godina.
