Katarina Peović pobrala je lavinu optužbi nakon što je u Saboru rekla da bi možda bilo pogrešno novo sveučilište obrane i nacionalne sigurnosti nazvati po predsjedniku kojega se spomenulo u haškoj presudi o BiH.
Katarina Peović umalo je jutros zaradila izbacivanje iz Sabornice.
Ne zbog nenošenja zaštitne maske, poput Karoline Vidović Krišto, već zbog zastupničkog pitanja ministru obrane Mariju Banožiću "je li prikladno ime novog sveučilišta obrane i nacionalne sigurnosti dr. Franjo Tuđman, s obzirom da je Međunarodni kazneni sud utvrdio da je on sudjelovao u udruženom zločinačkom pothvatu".
Na to se digla desnica, manje HDZ-ovci, a više pravovjerni nacionalisti, Željko Reiner kazao je da izjava "sramotna i besprizorna", Hrvoje Zekanović nazvao je tu tvrdnju "najskandaloznijom u povijesti Sabora", a Gordan Jandroković poručio kako je izjava Peović "neprihvatljiva", pa čak i "netočna", iako joj je demokratski poručio da "nismo ovdje da branimo drugima što žele reći".
Međutim, u svoj toj graji nije se čuo nijedan suvisao protuargument. Osim da je Franjo Tuđman bio prvi hrvatski predsjednik, da je on vodio bitku za osamostaljenje Hrvatske i da bismo bez njega "živjeli u Užicama".
No što je pogrešno u izjavi Peović?
Tuđman i Šušak
Franjo Tuđman doista je, uz Gojka Šuška, spomenut u haškoj presudi kao dio tadašnjeg hrvatskog vodstva, aktera "zločinačkog pothvata" u BiH koji su "dijelili kriminalni cilj etničkog čišćenja bosanskih Muslimana te su doprinijeli zločinačkom cilju".
Može li se to ignorirati?
Nitko ne može izbrisati tu činjenicu, kao ni onu da je Tuđman bio prvi predsjednik i da je vodio borbu za samostalnost Hrvatske. Ali zašto se to ne smije spomenuti?
Ako se poštuju oslobađajuće haške presude, onda bi valjda trebalo poštovati i one osuđujuće. A ne da se slave osuđeni haški zločinci i zatvara oči pred ulogom Franje Tuđmana u haškim presudama.
Stoga se ovdje ponovno otvara bitno pitanje: što se više o Franji Tuđmanu smije javno izjaviti, pa čak i u Saboru?
Prosvjednik koji je na otvaranju Tuđmanova spomenika u Zagrebu vikao "Tuđman, zločinac" prvo je dobio batine od građana, a onda je uhićen i sproveden u pritvor.
Kult sličnosti
HDZ i politička desnica stvaraju od Franje Tuđmana kult ličnosti, baš kao što zamjeraju komunistima i ljevičarima zato što su radili kult ličnosti od Josipa Broza Tita. Tito je oslobodio i ujedinio Hrvatsku, te svrstao ju na stranu pobjednika u Drugom svjetskom ratu, ali desnica i HDZ ništa od toga nisu spremni priznati, već samo nabijaju na nos komunističku diktaturu.
Nema kod Tita ničega dobrog.
Kod Tuđmana, pak, nema ničeg lošeg. Premda se nalazimo u demokratskom društvu koje otvorenije raspravlja o svojoj povijesti, izabranim političarima i njihovoj ulozi u povijesti, dok je današnja povijest neusporedivo osjetljivija na političke i ratne zločine, nego ona od prije pola stoljeća.
Franjo Tuđman bio je prvi hrvatski presdsjednik koji je vodio borbu za osamostaljenje Hrvatske, ali to ne znači da se može pobrisati onaj drugi dio njegova nasljeđa.
O čemu se još mora šutjeti?
Ako se ne smije spomenuti haška presuda, što se još ne smije spomenuti o Franji Tuđmanu?
Njegov tajni bankovni račun i imovinsku karticu? Njegovo privatiziranje državne vile dan prije donošenja zakona kojim se to zabranjuje? Bogaćenje i povlašteni status njegove obitelji? Skrivanje teške bolesti koja je devastirala njegov drugi mandat, a time i Hrvatsku? Njegovo vrijeđanje i ponižavanje hrvatskih građana? Uništavanje demokratskog društva, autokraciju i samovolju? Ili služenje pod crvenom petokrakom?
Sve je to točno, kao što je točna i ona formulacija iz haške presude.
Ljubav je slijepa
I mogu se HDZ-ovci i desničari klanjati Franji Tuđmanu, mogu ga voljeti i obožavati, mogu zatvarati oči pred činjenicama koje nagrđuju njegovu osmogodišnju vladavinu. Ali to ne znači da će te činjenice nestati. Ili da bi ostatak Hrvatske trebao pred njima zatvoriti oči.
Oni mogu voljeti Tuđmana, kao što ne smiju osporavati Katarini Peović i drugima da Tuđmana ne vole. Stvarati od demokratski izabranog predsjednika svetinju u koju se ne smije dirnuti, znači poništavati sve ono za što se Tuđman (navodno) borio: a to je uspostava demokratske države.
Nova diktatura
Uvođenje verbalnog delikta znači kopiranje modela vladanja onog režima kojeg je Franjo Tuđman 1990. godine formalno rušio. (Nakon što je u njemu prosperirao.)
No ako se komunistička diktatura željela zamijeniti nacionalističkom diktaturom, onda bi bio red da HDZ to nekako formalizira u Ustavu i zakonima. Da Katarina Peović ubuduće ne riskira hajku.
Tomislava Karamarka više nema u politici, ali njegova prijetnja da će se o "Franji Tuđmanu i Gojku Šušku smjeti govoriti samo u svoja četiri zida" danas je poprimila svoje oživotvorenje u Hrvatskom saboru.
I to, paradoksalno, u onom Saboru kojeg je Franjo Tuđman prezirao, omalovažavao i ignorirao. Ili se to također ne smije reći?
