Ja ne mislim da sam pesimistična, ja mislim da sam realna. Najlakše je optužiti za mračnjaštvo nekoga tko govori istinu koja nam se ne sviđa.

Dobila sam čak i nekoliko dobronamjernih savjeta da lijepo stavim silikone, objesim križ među silikonske sise, što je danas recept uspjeha, i što manje razmišljam jer od prevelikog razmišljanja nitko se nije usrećio, samo je poružnio.

U knjizi „Portret Doriana Greya“ Oscara Wildea, cinični Lord Henry Wotton objašnjava slikaru Basilu Howardu svoje viđenje ljepote i pogubnog utjecaja razmišljanja na nju sljedećim riječima:

„Ali ljepota - istinska ljepota - prestaje gdje produhovljeni izraz počinje. Duh je sam po sebi neka vrsta prekomjernosti te uništava sklad svačijeg lica. U trenu kad čovjek sjedne i počne razmišljati, on vam se sav preobrazi u nos ili čelo ili kakvu drugu grdobu. Ta pogledajte samo intelektualce koji su imali uspjeha u svojoj profesiji. Oni su izrazito ružni! Dakako, izuzevši one u crkvi. No, u crkvi dabome ne misle. Biskup s osamdeset godina i dalje govori ono isto što mu rekoše neka govori dok je bio osamnaestogodišnji mladić i, razumije se, uslijed toga uvijek izgleda upravo dražesno. Vaš tajnoviti mladi prijatelj, čije ime niste odali, ali me njegova slika ipak očarala, nikad ne razmišlja. U to sam uvjeren. On vam je nekakvo tupoumno lijepo biće koje bi moralo biti uvijek u blizini, zimi, kad nema cvijeća, da u nj gledamo: a ljeti kad želimo nečim osvježiti duh.“

Ne mogu ne razmišljati sve i da to želim, ali znam mnoge koji cijeli svoj život rado prepuštaju drugima da razmišljaju umjesto njih.

S druge strane, onima koji me smatraju pesimističnom, savjetujem nešto vrlo jednostavno: da me ne čitaju!

Barem danas ima izbora. Zamislite da netko recimo piscima trilera ili novinarima crne kronike (ili običnog pregleda dnevnih gadosti u Hrvatskoj) koji pišu o šokantnim i mučnim stvarima napiše mail koji glasi: Ma dobri ste, ali što to ne bi moglo sve skupa malo veselije? Alo, nemojte nas zamarati s tolikim crnilom!

Moglo bi, ali onda to više ni bi bila ta knjiga, taj pisac ili rubrika crne kronike.

Zar nije logičnije da ta osoba koja tako misli tada ode do one police u knjižari ili knjižnici na kojoj će naći recimo ljubavne limunade ili otvori rubriku moda i ljepota ili zabava?

Eventualno netko može kao obožavatelj nekog „mračnog“ pisca izraziti želju da ga vidi i u nekom drugom, veselijem žanru u kome će ga možda doista i čitati jednog dana. Ili ću ja samu sebe. Ali samo ako osjetim potrebu za takvim izričajem.

Doista, jesu li nam potrebne mračne teme, vijesti iz crne kronike i svi naslovi koji nisu u toj rubrici, a dovoljno su strašni da nam se prevrne želudac?

Ja mislim da jesu. Jednako koliko i vesele i pozitivne vijesti. Jer život nisu samo cipele i torbe iz nove jesenske kolekcije, nego i prebijene žene, djeca, psi zlostavljani toliko da se ne prepoznaje koje su pasmine. I svi oni izbodeni, poginuli, zaliveni kiselinom, izmlaćeni, prevareni, deložirani.

Istina je i da se pretjeruje s objavama loših vijesti jer izazivaju više emocija pa mediji s te strane više profitiraju, istina je i da se ljudi na to navikavaju i dijelom otupljuju, ali ipak i uza sve to mislim da su nam potrebne.

Mi koji to želimo, moramo znati koja su čudovišta i opasnosti među nama. Vi koji to ne želite znati, takve objave ˗ ne čitajte. Osobno mislim da je najbolje biti svjestan opasnosti, ali i naučiti propustiti te loše vijesti kroz sebe da se ne materijalizira njihova mračna energija u našoj vlastitoj stvarnosti jer ipak ˗ „kada predugo gledaš u ponor i ponor počinje gledati u tebe.“

O autorici:

Zovem se Iva Kolega. Autorica sam romana "Ljubavna glad". Obozavam knjige, pisanje, ples i putovanja, a moje objave mozete pratiti na mom Facebook profilu i stranici.