Svatko tko u politici nešto vrijedi bio je bar tri mjeseca u zatvoru, rekao je nedavno Milan Bandić. Da se njegova ocjena odnosi na političke robijaše, ajde de, mogli bismo je i priznati, premda bi priznanje bilo nategnuto. No mi političkih robijaša u vlasti više nemamo, pa bi puna rečenica glasila: svatko tko u politici nešto vrijedi bio je bar tri mjeseca u zatvoru zbog kriminala. Odnosno, ako malo detaljnije analiziramo scenu, možemo reći - zbog kriminala, ratnih zločina ili prometnih nesreća sa smrtnim ishodom.
Prema našemu mišljenju, krađe, ratni zločini ili prometne nesreće nisu preporuka za bavljenje politikom, ako politiku shvatimo kao rad za opće dobro. Mislimo da je istina obrnuta: svatko tko u politici nešto vrijedi trebao bi imati čiste ruke i prazan dosje. Hrvatsku upropaštavaju lopovi, ali nisu to neki samozvani uzurpatori nego ljudi koji imaju izborni legitimitet.
Za neke su na izborima glasovali čak i mrtvaci, pa nema sumnje da je riječ o krađi s legitimacijom i narodnom podrškom. Krade se naveliko i nasitno, na vrhu kao i na dnu. Kradu desni, ali se ne sustežu ni lijevi. Muti i centar. Kradu šablonski, ali i maštovito. Kradu razbojnički, ali potkradaju i zakonito. Otimaju tajno, ali se ne srame uzeti ni javno. Zašto se za njih ipak glasuje? Zato što su “naši”. A ispravna bi logika glasila: oni koji kradu, nikad nisu naši. Naši mogu biti samo pošteni.
Jednog dana, kad se budu pisale bilance - a one, ako se ova moda ne zaustavi, neće biti dobre - pred strašni će sud morati izaći i čelnici naših stranaka, možda ne svi, ali dobar dio, i njihovi birači. Pa reći: ‘moj grijeh, moj grijeh, moj preveliki grijeh’. Nepoštenje, nepravna država, nered, nerad, krađa, uništavaju ovu zemlju neograničenih mogućnosti. Želimo li spas i blagostanje, netko će morati početi uvoditi red. Vlade čiji ministri ne mogu objasniti svoju imovinu uspijevaju samo jedno, uvećati egzodus prema Irskoj, Njemačkoj i drugim sređenim državama.
