Pomislim da je to bio trenutak u kojem se možda promijenio nečiji život. 

Onaj trenutak koji me probudi tek na trenutak.

Tog popodneva, dok sam vozila gradom, sirene su se čule sa svih strana. Vatrogasna kola pretjecala su automobile koji su se pomicali u stranu kako bi kola mogla nesmetano proći. Dok sam čekala u koloni, opet je kroz mene prostrujao onaj jezivi osjećaj gubitka.

Kad sam se napokon izvukla iz gužve, uspjela sam uočiti gusti dim koji je sukljao sa osmog kata obližnjeg nebodera. Nije izgledalo dobro. Požar je već bio poprimio takav razmjer da je gornji dio nebodera izgledao kao da lebdi u zraku.

Jer, to je sasvim normalno, zar ne? Imati dom, krevet, kupaonicu i kuhinju? Je – sasvim je normalno dok ga ne izgubiš. Ili, dok možda ne izgori, pa dođeš na ta, od dima pocrnjela vrata i imaš osjećaj kao da ih vidiš prvi puta u životu.

Zar su to zaista bila moja vrata?! – upitaš se potpuno nesvjestan da si ih otključavao i zaključavao svih tih godina.

Po ne znam koji put to me navelo da se upitam koliko cijenimo sve što imamo u životu? Prvenstveno ono što imamo sada, u ovom trenutku? Koliko cijenimo taj svoj dom, uspomene koje nam leže na njegovim policama, koliko cijenimo ljude koje volimo, koje imamo u svom životu? Koliko smo svjesni danas o svim svojim posjedovanjima? I duhovnim i materijalnim? Koliko se dodvoravamo svome neizvjesnom sutra zanemarujući trenutak u kojem živimo?

Život nije sutra, iako na prvu sve upućuje na to, život je naše mjesto na putanji kruga kojom se krećemo. Na toj putanji sutra više možda neće biti nekoga tko je na njoj bio danas. Neki ljudi, baš kao i stvari koje posjedujemo možda već jednoga sutra neće biti tu.

Prečesto nas tek zaboravljene sitnice s nevidljivog mjesta na polici podsjete koliko smo nekoga trebali voljeti, koliko smo nešto trebali zaštititi.

Neki dan sam saznala da se teško razboljela mama moje prijateljice. Život joj se promijenio u 45 minuta. I ne možeš tu ništa. Tako je kako je. Nema klika. Možeš lupati do besvijesti, baciti računalo kroz prozor jer ne prihvaća klik da vratiš sve kako je bilo prije samo 45 minuta. Uzalud ti.

Onaj klik u svojoj glavi. Klik kojim štitiš ono što imaš danas. Ne odgađaš. Ne zamjeraš. Ne odugovlačiš. Ne ostavljaš za sutra. Ne nadaš se da će to što čekaš doći samo od sebe (jer, neće), ne kažeš: nazvat ću sutra, ne čekaš bolje vrijeme, ne uzimaš stvari zdravo za gotovo, zaključaš vrata svog doma i zahvališ u sebi što ih imaš i što ćeš im se moći vratiti.

Uvijek postoji klik za sutra – pomislim još jednom na osobu koja je možda danas izgubila svoj dom na osmom katu onog nebodera.

Tvoj klik za sutra može biti UNIQA online osiguranje imovine, kao i odluka da jače zagrliš trenutke i ljude koje voliš.

Naš život je pun hashtagova. Ostavljamo ih na svakom koraku, rasipamo ih poput mrvica iza sebe, kao da nesvjesno želimo ostaviti trag koji će nam jednoga dana pokazati put natrag. Neka tvoji hashtagovi budu oni koji vrijede.

Što god odlučio, odluči da ćeš danas zaštititi svoje sutra.

Odluči da tvoje danas, baš kao i stvari i ljudi u njemu više neće biti nevidljivi.

Znaš i sam da one najvažnije stvari u životu najčešće dolaze bez izložene cijene u izlogu.

Njihova vrijednost označena je osjećajem koji gajiš prema njima.

Dom je jedna od njih i iako se osjećaj ne kupuje novcem, s dodatnih 15% na osiguranje imovine znat ćeš da si dao sve da ga zaštitiš.

Jer, ponekad je zaista potrebno dati malo da bi imao sve.

O autorici:

Moje ime je Jana Krišković Baždarić. Započela sam pisati blog kako bih sama sebi dala odgovor na pitanje što želim u životu i koje su moje iskrene želje. Post po post moj blog se pretvorio u priču o ženi kojoj su se počeli ostvarivati snovi i koja je počela živjeti jedan sasvim običan život - onaj koji zaista želi. Drage dame, ljubiteljice chick lita, navalite! Spakirajte svoju snagu u kofere, pročitajte i slijedite savjete s mojih stranica i sigurna sam da i vas nakon toga očekuje put u život koji pišu vaše želje! Vaš crveni tepih je spreman! Pratite me na mom blogu i Facebook stranici.