Dan poslije: Drugi scenarij, Trumpov model i još gori virus

Od samog početka epidemije koronavirusa, koja je mjesec-dva kasnije prešla u pandemiju, pomjerajući žarište zaraze na Europu i SAD, govori se o modelima kojima bi se spriječilo njeno širenje. Obično se govori o dva modela. Prvi je onaj koji je uspješno i učinkovito provela Kina, odakle je epidemija i krenula. Odmah po izbijanja zaraze kineske vlasti su cijelo područje Wuhana zatvorili u karantenu, u kojoj je u jednom trenutku bilo preko pedeset milijuna ljudi.

Drugi scenarij je onaj koji je računao na "imunitet krda", koji podrazumijeva slobodno širenje zaraze koja će se u jednom trenutku ugasiti sama od sebe kada dovoljna broj ljudi iz određene populacije stekne imunitet. Dakle, koronavirus bi bio tretiran na isti način na koji se tretira sezonska gripa. Najveći zagovaratelj ovog "modela" bio je američki predsjednik Donald Trump koji se u početku poprilično ignorantski odnosio prema opasnosti koja je dolazila iz Kine, od "kineskog virusa", kako ga je posprdno nazivao.

Dakle, Trumpov apokaliptični scenarij se, u najkraćem, zasniva na tome da se pretvaramo kao da se ništa ne događa, i on je to otprilike na vrlo sažet način definirao u jednom svom "Caps Lock" postu na Titteru: NE MOŽEMO DOPUSTITI DA LIJEČENJE BUDE GORE OD SAMOG PROBLEMA. NA KRAJU 15-DNEVNOG PERIODA DONIJET ĆEMO ODLUKU O TOME U KOJEM PRAVCU ŽELIMO IĆI! (Velika slova u postovima na društvenim mrežama su simptom gubljenja (samo)kontrole. To je i uskličnik na kraju posta. "Držite uskličnike pod kontrolom. Maksimalno dva do tri na sto tisuća riječi", kaže američki pisac Elmore Leonard u svojim savjetima mladim piscima.)

Dakle, ključni "PROBLEM" po Trumpu je zastoj ekonomije, dok je pandemija "LIJEČENJE". Trump je ovim postom posložio vlastite prioritete, a njegov najvažniji motiv za to su najvjerojatnije predstojeći predsjednički izbori, pri čemu mu je gospodarski rast Amerike u proteklom periodu najveći adut. On u tome, naravno, nije usamljen. "Moja je poruka da se vratimo na posao", izjavio je republikanski zamjenik guvernera Teksasa Dan Patrick. Teksas je, uz Floridu, najveća američka savezna država koja u svemu podupire Trumpa. Patrick ima 69 godina. "Budimo pametni oko ovoga, a mi koji smo u 70-im godinama ili smo stariji, pobrinut ćemo se za sebe, ali nemojmo žrtvovati zemlju", izjavio je za Fox News.

"Ne bojim se COVID-a 19. Bojim se onoga što se događa ovoj zemlji. Nitko mi nije prišao i pitao me da li sam kao stariji građanin spreman riskirati hoću li preživjeti u zamjenu da sačuvamo Ameriku koju svi Amerikanci vole, za svoju djecu i unuke. Ako je to potrebno, ja sam u potpunosti za." Patrick kao rješenje zapravo predlaže senicid (ubojstva staraca), običaj koji je odranije poznat u nekim starim kulturama. "Običaj" koji je, uzgred, i dio društvenih normi iz kultnog distopijskog romana Aldousa Huxleya "Vrli novi svijet". Tu dolazimo do vrlo jasne korelacije između distopije i aktualne situacije, što se često može čuti ovih dana.

U ovom smislu zanimljiv je "eksperiment" u Švedskoj u kojemu se kombiniraju oba ova modela, i čiji će se "rezultati" sigurno i gotovo egzaktno moći izraziti i u broju mrtvih na račun što manjeg usporavanja ekonomije, jer se švedski zakonodavci zasigurno nisu u svojoj odluci vodili isključivo slobodama građana, koliko time da se što više zaštiti ekonomija.

"Dan poslije"

Posljednjih dana pojavljuje se u medijima sve više tekstova o "danu poslije", o vremenu nakon pandemije. Svi se autori slažu da će pandemija do neprepoznatljivosti promijeniti današnji svijet, nabolje ili nagore, to je još uvijek neizvjesno, ali zasigurno na jedan radikalan način kako se to dogodilo nakon fatalnog njujorškog "11. rujna" iza kojeg više ništa nije bilo isto.

Na bosanskohercegovačkom portalu prometej.ba preveden je sjajan tekst Markusa Gabriela, šefa katedre za epistemiologiju, filozofiju novog vijeka i suvremenu filozofiju na Sveučilištu u Bonnu. On smatra kako je svjetski poredak uzdrman i da prave razmjere epidemije još uvijek ne znamo. "Osim toga, nitko ne zna koje će posljedice za gospodarstvo i demokraciju izazvati trenutne radikalne mjere paneuropskog izvanrednog stanja", piše Gabriel.

On polazi od teze da svjetski poredak prije pojave koronavirusa nije bio normalan, nego letalan. Stoga je aktualna pandemija možda nova prilika da se stvari poprave nabolje. Gabriel smatra da te mjere moraju biti radikalne, da nam je potrebna neka vrsta "novog prosvjetiteljstva": "Virus iznosi na vidjelo ono što je već dugo činjenica: potrebna nam je nova ideja globalnog prosvjetiteljstva. Tu možemo upotrijebiti i reinterpretirati jedan izraz Petera Sloterdijka: nije nam potreban komunizam, nego ko-immunizam. Zato se moramo cijepiti protiv duhovnog otrova, koji nas dijeli na nacionalne kulture, rase, starosne skupine i klase koje su međusobno konkurenti. Upravo jednim činom do sada neviđene solidarnosti u Europi čuvamo naše bolesne i stare. Zbog toga zatvaramo svoju djecu, zatvaramo škole i proizvodimo izvanredno medicinsko stanje. Zbog toga se investiraju milijarde eura, kako bi se gospodarstvo pokrenulo. No, ako se nakon virusa nastavi kao do sada, doći će mnogo gore krize, gori virusi, čije nastanke ne možemo uopće spriječiti; nastavak gospodarskog rata sa SAD-om, u kojem se EU trenutno nalazi; širenje rasizma i nacionalizma u borbi protiv migranata, koji bježe k nama jer njihovim dželatima isporučujemo oružje i znanost za kemijsko oružje. Ne zaboravimo također i klimatsku krizu koja je mnogo gora nego svaki virus, jer njezin rezultat je polagano samoistrebljenje ljudi. Ona je koronom samo malo usporena."

Korona virus je po Gabrielu razgolitio sve sistemske slabosti vladajuće "ideologije" 21. stoljeća, neoliberalizma, čiji je ključni problem taj što tehnološki napredak ne prati i onaj etički bez kojega je nemoguć bilo kakav stvarni napredak. "Virusi općenito nisu riješen metafizički problem. Nitko ne zna jesu li živi. Stvar je u tome što nemamo opću definiciju života. Nitko doista ne zna gdje zapravo započinje život. Je li dovoljna DNA ili RNA ili su pak potrebne i stanice, koje se same od sebe razmnožavaju? To ne znamo, jednako kao što ne znamo imaju li biljke, insekti ili naša jetra svijest. Nije li možda i ekosustav naše Zemlje jedno gigantsko živo biće? Je li koronavirus imunološka reakcija planete protiv bahatosti ljudi, koji iz pohlepe za profitom uništavaju nebrojena bića?" piše Gabriel.

"Nakon virusne pandemije", zaključuje Gabriel, "potrebna nam je metafizička pandemija, okupljanje svih naroda pod svodom nebeskim, kojem nikada nećemo pobjeći. Mi jesmo i ostajemo na Zemlji, jesmo i ostajemo smrtni i krhki. Postanimo Zemljani, kozmopoliti jedne metafizičke pandemije. Sve ostalo će nas uništiti i ni jedan nas virolog neće moći spasiti."

"Metodologija"

Nedavno je objelodanjen dokument njemačkog Bundestaga "Izvješće o analizi rizika za civilnu zaštitu 2012" koji je izrađen u siječnju 2013., a koji je izazvao popriličnu pažnju u njemačkim medijima. U njemu se osim rizika od poplave, govori i o analizi moguće pandemije izazvane virusom. Institut Robert Koch u suradnji s nekim drugim saveznim agencijama izradio je analizu rizika "Pandemija putem virusa modificirani SARS". Izmišljeni scenarij opisao je širenje novog patogena koji potiče iz Azije, zbog kojega se svijet suočava "s izvanrednim epidemijama". Za to je korišten hipotetički patogen "Modi-SARS", utemeljen na virusu SARS iz 2003. godine. Scenarij je predviđao nekontrolirano širenje patogena na rok od tri godine. Dakle, kao model je korišten naš "drugi scenarij". Predviđanja instituta su da bi za tri godine u Njemačkoj bilo 7,5 milijuna mrtvih kao izravna posljedica zaraze. Taj scenarij nije bio nikakvo "predviđanje", već maksimalni scenarij "koji bi ilustrirao teorijski zamislivi opseg štete od zarazne bolesti od osobe do osobe s visoko virulentnim patogenom". Dakle, institut Robert Koch radio je svoju analizu otprilike na "postavkama" one čuvene maksime iz "Murphyjeva zakona": "Ako serija događaja može poći naopako, poći će najgorim mogućim redoslijedom". Njemačka, koja uz Kinu i još neke azijske zemlje, uključujući tu i Hrvatsku, možda najbolje u svijetu upravlja aktualnom krizom, vjerojatno to može, među ostalim, zahvaliti i spomenutoj "analizi".

"Analiza" koja slijedi zasniva se na potpuno istoj "metodologiji", kao neka vrsta rekapitulacije maksimalne štete. U ovim "predviđanjima" treba ići do krajnjih konsekvenci, gotovo do karikature, što je postupak svojstven distopijskoj književnosti, koja je svojevrsna karikatura sadašnjosti, gdje se na najbolji način, kao na karikaturi, mogu zamijetiti specifične anomalije. Naravno, tu trebamo pretpostaviti da se ništa od onoga što predlaže Markus Gabriel neće ostvariti.

Zdravstvo

Najprije o zdravstvu, kao o prvoj liniji obrane od pandemije. U nekoj distopijskoj projekciji javno zdravstvo u većini zemalja kolabira. Sasvim bi bile realne slike koje smo dosada viđali u filmovima katastrofe: mrtvi po ulicama, autobusima, vlakovima, bolesni za koje se nema tko pobrinuti, očajnici koji u nastupu bijesa nastoje prije smrti zaraziti što više ljudi, nedostatak zdravstvenih radnika koje bi pandemija desetkovala... Kamioni koji odvoze mrtve, što su scene koje svakodnevno viđamo u Italiji. Međutim, ovaj put ih ne odvoze u krematorije, već se mrtvi zakapaju u neobilježene masovne grobnice.

Najugroženija populacija su starije osobe i kronični bolesnici, što razara obitelj kao elementarnu ljudsku zajednicu, uz strašne posljedice psihološkog karaktera. Moralne dileme sljedećeg tipa: pomagati starijima ili zbog njihova (ili vlastita) zdravlja (ili straha) bježati od njih. (U Hrvatskoj to konkretno znači i kršenje zakona zbog trenutne zakonske regulative. Dakle, u slučaju "drugog scenarija" vlade bi morale prilagoditi i zakonsku regulativu, koja u tom slučaju ne bi išla u normalnu proceduru, već bi bila donesena preko noći, što je uvod u neku vrstu diktature. Postignute "autokratske mjere" na koje bi se građani navikli, teško bi kasnije bilo vratiti na staro stanje.)

Javno zdravstvo, kao jedna od najvažnijih stečevina čovječanstva, dakle, bilo bi mrtvo. Prave se spiskovi ljudi koji će u slučaju neke naredne epidemije imati prioritet pri smještanju u bolničke ustanove. Prekida se razvoj cjepiva i ciljanih antivirusnih lijekova, jer to sada farmaceutskoj industriji nije isplativo, jer je veći broj stanovnika na planetu stekao imunitet na virus. Doviđenja do nekog sljedećeg virusa! Ponavlja se scenarij koji se dogodio nakon epidemije SARS-a, kada je obustavljen razvoj cjepiva i sva istraživanja vezana za SARS.

Država

Prije više od tri i pol stoljeća, francuski kralj Luj XIV izrekao je svoju poznatu rečenicu: "Država to sam ja." Nakon našeg "drugog scenarija" moglo bi se dogoditi da ova rečenica postane simptomatska. Bolesna mađarska demokracija je pokleknula pred Viktorom Orbanom nakon mjesec dana karantene: "Mađarska to sam ja." Turska je već više godina jedna od najbrutalnijih diktatura u ovom dijelu svijeta. "Rusija to sam ja", kaže Putin.

Europska unija, koja se pokazala kao skup rogova u vreći, se pred prvim stvarnim iskušenjima, kao što je bila migrantska kriza, pocijepala po nacionalnim šavovima, dok je pandemija koronavirusa taj proces odvela do kraja. Bez jedinstvenog javnog zdravstva i bez koliko-toliko ujednačenog gospodarskog razvoja cijele Unije, nekakva zajednička Europa je puka tlapnja.

U nekoj daljoj, crnoj distopijskoj budućnosti Euro zona se raspada, zbog urušavanja španjolskog i talijanskog gospodarstva koje je slabašna Europska unija pokušavala "oživjeti" na identičan način kao Grčku 2008. Njemačka, zbog devalvacije eura, vraća natrag njemačku marku. Francusko gospodarstvo diše na škrge. Treći svijet se nezaustavljivo širi. Po granicama Njemačke preko noći niče bodljikava žica da bi se spriječio ulazak brojnih migranata iz bivše Euro zone. Njemačka ulazi u veliku recesiju zbog atrofije njenog najvažnijeg tržišta, onog europskog. Vladajući AfD organizira javne radove...

Iako "država" slabi, nastavlja održavati na aparatu ocvali, globalni kapitalizam, što se dosada pokazalo kao pravilo, jer je "država" postala talac tog poretka. Pokreće se novi kotačić "kraja povijesti" koji će potrajati do nove krize. Intervali između kriza se skraćuju. "Izvanredno stanje" postaje redovno, jedino za koje znamo. Međutim, s jednom velikom razlikom. Svijet je ranije u gotovo svakom "izvanrednom stanju" imao predvodnika, osobu s karizmom, kakav je na primjer bio Winston Churchill u Drugom svjetskom ratu. Događaji od 11. rujna 2001. u SAD-u pokazuju što se događa kada velikim krizama upravljaju nedorasli političari, koji su zapravo obične marionete, poput Georga W. Busha tada, ili Donalda Trumpa danas. Na žalost živimo u civilizaciji gdje osobe poput spomenutog Churchilla nemaju apsolutno nikakve izglede da se nametnu kao lideri. Svijet se kreće rakovim korakom: od lidera poput Churchilla, Adenauera, Roosevelta, preko antilidera tipa Margaret Thatcher ili Ronalda Reagana, došli smo do opasnih populista poput Donalda Trumpa, Tayipa Erdogana ili Vladimira Putina.

Mogla bi, u najboljem slučaju, ta čudovišna simbioza "države" i predatorskog kapitalizma bila dovedena u pitanje u slučaju "drugog scenarija", jer će svakome postati jasno da niti "država", a niti neoliberalizam, kao zamjenska ideologija, nemaju odgovor na pitanje kako dalje.

Gospodarstvo

Aktualna pandemija koronavirusa već sada je potpuno izmijenila lice planeta, a gotovo je nemoguće predvidjeti posljedice do kojih bi mogla dovesti. Govori se o konačnom krahu globalnog kapitalizma, kao jedinog preostalog ideološko-ekonomskog modela koji neprestano generira krize. Hoće li "država" i ovaj put, kao što se to dogodilo 2008., dati vještačko disanje jednom potrošenom modelu.

U svim predviđanjima ekonomskih kretanja nakon pandemije isključivo se govori o padu svjetske ekonomije. Dakle sve se izražava padom, odnosno povećanjem BDP-a. Zbog čega je to tako? Povećanje BDP-a je jedini "argument" kojim se globalni kapitalizam može "pohvaliti". Međutim, što to znači većini stanovnika planeta? Otprilike kao Fendijeva torbica preko ramena nekog celebrityja? Napredak je nešto što se događa drugima, odnosno rijetkim odabranima? Što je s drugim kriterijima? Više ili manje sloboda? Više ili manje solidarnosti u svijetu? To su parametri koji bi mnogo bolje mjerili kvalitetu života negoli porast nacionalnih i svjetske ekonomije. Ovih smo dana uslijed smanjenja emisije štetnih plinova gledali na televiziji kristalno čiste kanale u Veneciji po kojima plivaju ribe. Neki stručnjaci čak govore o tome da je smanjenje štetne emisije plinova zbog koronavirusa sačuvalo veliki broj života, gotovo usporediv s brojem umrlih od koronavirusa.

Dakle, definitivno je jasno da je neoliberalizam kao globalni ekonomsko-ideološki model odveo civilizaciju u slijepu ulicu iz koje nas trebaju izvesti oni koji su nas tu doveli. Paradoks? Ne. Ono što je postalo uobičajeno, i što se više puta dosada dogodilo nema veze s paradoksom, već s ljudskom glupošću, koju ista zmija iz iste rupe ujeda već po tko zna koji put.

"Moramo shvatiti da infekcijski lanac globalnog kapitalizma uništava prirodu i zaglupljuje građane nacionalnih država. Tako nam glavno zanimanje postaje turist i konzumerist roba što na duže staze ubija više ljudi od svih virusa skupa", kaže Markus Gabriel u svom tekstu. U ovome se s lakoćom mogu prepoznati države poput Hrvatske (ili Španjolske) koje su sve bacile na jednu kartu, u ovom slučaju na turizam. Ova pandemija je pokazala koliko je to opasno za jedno društvo. U romanu "Herkul" Miljenka Jergovića upravo je propast turizma u distopijskoj budućnosti uzrok regresije hrvatskog društva. A na sličan način je prije godinu-dvije pisao Jurica Pavičić u jednom svom fiktivnom eseju o propasti turizma.

"Dan poslije" je za zemlje poput Hrvatske možda posljednja prilika da se slični trendovi poprave. Upropašteni "Uljanik" je budućnost Hrvatske, a ne luksuzni resorti na mjestu današnjih navoza. I ako to nekome nakon pandemije koronavirusa ne postane jasno, onda tu pomoći nema. Donald Trump je ovih dana naložio General Motorsu da se preorijentira na proizvodnju respiratora, što je mjera slična onima koju su američki predsjednici donosili za vrijeme Drugog svjetskog rata. Isto to je nagovijestio i Emanuel Macron u Francuskoj. Brodogradilište poput "Uljanika" zasigurno je svojevremeno bilo u stanju razviti i proizvesti sofisticirane proizvode poput respiratora. Južnokorejski tehnološki gigant LG nastao je iz brodogradilišta. Nekadašnji najveći proizvođač mobitela na svijetu, finska Nokia, nastao je iz tvornice namjenskih strojeva za proizvodnju papira, u čemu je Finska 90-ih bila vodeća u svijetu. (A možda je i danas?)

Ovih dana na televizijskim ekranima mogu se vidjeti sjajni primjeri tvrtki ili pojedinaca koji proizvode sredstva koja mogu poslužiti za borbu protiv pandemije: od zaštitnih maski, preko medicinskih vizira, pa do jeftinih prijenosnih respiratora, kakav je proizvela jedna hrvatska tvrtka koja se bavi proizvodnjom opreme za pročišćavanje voda. Gledamo pojedince i institucije koje na 3D printerima izrađuju zaštitne vizire za potrebe medicinskog osoblja koje je najizloženije u borbi protiv virusa. Za izradu jednog vizira na 3D printeru potrebno je 45 minuta. Tehnologijom injekcionog brizganja plastike čime sam se, uzgred, bavio prije rata, za 45 minuta se može izraditi na jednom stroju na tisuće vizira. To je tehnologija, na primjer, kojom se u bivšoj državi bavila splitska Jugoplastika. To je tehnologija koja postoji u sklopu svakog brodogradilišta, ili kod njihovih kooperanata. Dakle, neophodan je zaokret: proširiti listu strateških proizvoda. Je li to proizvodnja maski, respiratora, bazična kemija... Dakle, mora se...

Međutim, u distopijskoj projekciji ništa se od ovoga ne događa. Ostaje poljoprivreda kao vodeća i jedina stvarna snaga hrvatske ekonomije. Seljaci zbog kredita koje ne mogu otplaćivati gube zemlju. Veliki svjetski agroprehrambeni kompleksi postaju vlasnici većine obradive zemlje u Hrvatskoj. Otprilike kao što je to danas slučaj u zemljama takozvanog Trećeg svijeta... Slično se događa u Italiji ili u Španjolskoj. Praktički, Hrvatska postaje zemlja Trećeg svijeta, gdje se nalazi u društvu bivših industrijskih giganata poput Italije i Španjolske.

"Što je društvo koje nema drugih vrijednosti no što je preživljavanje?" pita se ovih dana talijanski filozof Giorgio Agamben. Po njemu, Italija se u aktualnoj pandemiji pokazala kao zemlja koja ne vjeruje u ništa drugo doli u goli život. Ovo je zapravo definicija zemalja Trećeg svijeta, gdje je golo preživljavanje redovno stanje stvari. Dakle, nešto što je nama "izvanredno stanje", tim zemljama je redovno, jer samo takvo poznaju. Tisuće i tisuće radnika u svijetu rade godinama u uvjetima nikakve sigurnosti, strahujući od mnogo težih posljedica nego li je to zaraza koronavirusom. U suštini, ne događa nam se ništa novo, osim što se to sada događa nama.

Obrazovanje

Zamislimo da je uslijed pandemije koronavirusa ili neke druge pošasti sasvim izvjesno da će "izvanredno stanje" potrajati nešto dulje, tri-četiri godine na primjer. Što bi se u tom slučaju dogodilo s obrazovanjem? Je li moguć scenarij po kome bi određeni studiji bili nastavljeni, poput medicine ili tehničkih fakulteta, iz puke potrebe dakle, a svi drugi suspendirani? Bi li u tom slučaju, nakon tri ili četiri godine, suspendirani studiji bili obnovljeni, ili bi svijet krenuo naprijed kao da se ništa nije dogodilo? Tko bi u tom slučaju od mladih, ukoliko bi ti studiji i bili obnovljeni, odlučio studirati nešto "što nikome ne treba", poput humanističkih znanosti? Bi li se, onda, u tom slučaju "izvanredno stanje" samo formalno prevelo u "redovno", što je, da ponovim, zapravo mehanizam po kojemu nastaju diktature, i to sada u uvjetima kada je njihov najveći "neprijatelj", obrazovanje, klinički mrtav.

Ostalo

Distopija dobiva svoj konačni oblik. Zahvaća sve pore društva. Društvo je uslijed krize atrofiralo. Strah postaje drugo ime za slobodu, strah od novog, možda smrtonosnijeg virusa. Strah kao pogonsko gorivo svakog "izvanrednog stanja", odnosno reduciranja sloboda i građanskih prava. Više nema povratka na staro. Događa se nešto slično onome što se dogodilo nakon "11. rujna", kada je u SAD-u uvedeno Ministarstvo domovinske sigurnosti, gotovo bez otpora. Ljudi su svojevoljno pristali na reduciranje građanskih prava i sloboda. I tu je strah odigrao presudnu ulogu. Ljudi žrtvuju vlastitu slobodu isključivo iz straha ili koristi. "Izvanredno stanje" koje su uvele SAD u svijetu nakon "11. rujna" i danas je, nakon dva desetljeća, neizmijenjeno, još uvijek na snazi. Sada dodatno ojačano posljedicama pandemije.

Dolazi do velikih geopolitičkih promjena u svijetu. Može se govoriti o zdravstvenoj i svakoj drugoj supremaciji Kine u odnosu na SAD koje, zbog svoje autistične politike, koja gleda isključivo vlastite interese, gubi saveznike. U sukobu je sa svima. Ključna prednost Kine je vojnički ustrojen model javnog zdravstva kojim upravlja ministarstvo obrane.

Kultura postoji samo u onim dijelovima svijeta koji je sebi mogu priuštiti. Europski muzeji rasprodaju kulturno blago koje su stoljećima sakupljali. Kineski povjesničari umjetnosti hodaju Europom i kupuju sve što se nudi. Nobelov komitet premješten je iz Švedske u Kinu...

Veliki europski nogometni klubovi sele u Kinu, ali još uvijek nastupaju pod starim imenima, po kojima su nekada bili prepoznatljivi. Barcelona iz Šangaja, Milan iz Pekinga, Real iz Wuhana... Camp Nou je kamen po kamen, ciglu po ciglu, premješten iz Barcelone u Šangaj...

Napomena: Ovaj tekst je većim dijelom neka vrsta slobodne i nesputane igrice, neka vrsta distopije u nastanku, otprilike nešto kao Wellesova radio-drama "Mars napada", neka vrsta zakašnjele prvotravanjske šale. S jednom osnovnom razlikom koja se sastoji u tome što je koronavirus mnogo realnija prijetnja od Wellesovih marsovaca. Cilj mi je bio samo jedan: pokušati pokazati da je čovjeku najveća prijetnja upravo on sam. Dakle, sve je na nama.

POGLEDAJTE VIDEO: