Dnevnik mladenke: Došlo je vrijeme za prsten i zlatni lanac

Prošli tjedan išli smo u potragu za vjenčanim prstenjem. Ne sviđa mi se izraz "burma". 

I ne, nije bila duga i naporna kao sve potrage do sad! Ili sam se promijenila ja, ili je zlatarnica koju smo posjetili izvrstan odabir, ne znam, nije ni bitno. Prstenje je naručeno i čekamo poziv na probu - to je ono najvažnije!

Dok smo isprobavali veličine i nismo se mogli dogovoriti oko prave, jedan prsten jedva prolazi, drugi je prevelik i tako to, nisam mogla da se ne upitam - zašto uopće nosimo prstenje? Što ono zapravo znači? Svojevrsni pečat da sam „nečija“ i "mičite poglede s mene", malo moderniji format okova, ili je priča ipak malo ljepša? 

Postoji jedna zanimljiva pričica koja kaže kako je pračovjek vezao svoju buduću suprugu za ruku i nogu uz sebe, što se tada smatralo činom ljubavi i poštovanja. Kada bi se ljubav rasplamsala i mladi gospodin postao siguran da ga izabranica neće napustiti, na njen prst vezao je vrpcu koja je bila simbol veze. Istina ili mit? Nikad nećemo saznati.

Dokumentirana povijest prstenja vraća nas također daleko u prošlost, još u starim egipatskim grobnicama pronađeni su hijeroglifi i slike koje svjedoče o postojanju vjenčanog prstenja i 2800 godina prije Krista. Isprva su se prstenja izrađivala od trske, ali razvojem metalurgije došlo je i do "revolucije" i počela je proizvodnja prstenja od kombinacije kovina i dragog kamenja. Ili samo kamenja, nisu baš svi bili faraoni u to doba, netko je morao mahati palminom granom.

Stari Rimljani kao i uvijek imaju svoje prste u svemu, ali u njihovo doba, vjenčano prstenje izrađivalo se od željeza i nije se ni po čemu razlikovalo od ostalog te je tek u 16.st., gdje drugo nego u Italiji, vjenčani prsten poprimio svoj današnji oblik jednostavnog zlatnog kruga. Zašto baš krug? Osim što odgovara obliku prsta, krug je smatran simbolom savršenstva, sreće i ljubavi bez početka i kraja! 

Današnje prstenje sve manje nalikuje tom iskonskom, okruglom, zlatnom prstenu. I priznajem, u svom izboru, pokorila sam se čarima novog doba i zaključila da će moj prsten biti od bijelog, ne žutog zlata, matiran, a ne sjajan, ravan, a ne obli itd. Pa možemo dodati i par kamenčića na njega, zašto ne? Mogućnosti su velike, samo je nebo granica. I kako onda odabrati pravi prsten?

Vjerujem da svatko ima neku sliku prstena u glavi, barem približnu. Ili nema, pa ode na Dane vjenčanja, primijeti Prahirov plakat, zaljubi se u prsten i par mjeseci poslije pokuca na vrata njihove zlatarnice. I naravno, izađe s nečim sasvim drugim iz nje.

Poznavajući mene, a poznajemo me dobro i On i ja, dogovor je bio da ću ja "malo" uraniti u zlatarnicu kako bi do braka ipak došlo. Moje besciljno isprobavanje milijun i jednog prstena ne želi gledati nitko osim mene. Na vratima novog Prahira u Ilici srdačno me dočekala zgodna mlada dama u namjeri da mi pomogne u izboru. Uh, draga moja, ne znaš što te čeka! Upozorila sam je odmah na početku na svoju neodlučnost oko svega, a ovdje govorimo o vjenčanom prstenu koji će mi krasiti (ili ne) ruku cijeloga života. Joj, kad to tako još kažem, zvuči čak i strašnije! 

A tek kad je izvadila milijun i jednu kutiju, panika je zavladala! Moj prvi izbor viđen na plakatu smo odmah otpisale, pretežak i masivan prsten za moje kokošje prste. Idemo dalje, kutija broj jedan, ništa, kutija broj dva, ništa, kutija broj tri…ovaj dolazi u obzir! Napredak. Još samo pedesetak kutija, wuhu! Djevojka me odmah pročitala pa je odnekud izvadila "the" prsten. Nije odmah bio "the", bilo je tu još 37 kutija za pregledati da nam ne daj Bože ne bi promaknuo neki više "the". Nekih pola sata nakon mog dolaska stigao je i On. 

– Gle, ja sam izabrala ovaj, kako ti se čini? To je njegov par, ali ti uvijek možeš neki drugi, sličan izabrati, ne trebaju nužno biti isti. Pogleda, isproba, isproba i još jedan radi usporedbe, dobar mu je taj prvi, hvala i doviđenja. Pola minute je trajalo. Zato ga volim. Uzeli smo mjere i čekamo poziv na probu. Divno osoblje. Ogroman izbor. Uspješna kupnja. I prodavačica je rekla da nisam bila tako naporna. Ne misli baš tako, znam, ali lijepo je čuti.

Na putu doma – a na kojoj se ruci prsten nosi? I cijela saga o tomu. Ako je vjerovati mitskim pričama, prsten se stavlja na lijevu ruku jer vena ljubavi ili „Vena Amoris“ vodi direktno iz prstenjaka do srca. Drugo vjerovanje kaže da, kada muškarac stoji nasuprot svojoj odabranici i ispruži desnu ruku ravno pred sebe, dotaknut će njezinu lijevu ruku i zato na nju stavlja prsten. 

Prsten na desnoj ruci potiče iz drevnoga Rima. Naime, latinska riječ za lijevu ruku je „sinistra“, a izvedenica te riječi – „sinister“ znači „zao, loš“. Latinska riječ za desnu ruku jest „dextra“, od čega je izvedeno „dexterity“, što znači „ispravnost“ i evo nam prstena na desnoj ruci! I kud sad s njim?

Ma znate što – nije ni bitno! Važno je da prsten zauvijek ostane ondje gdje ga je On stavio prvi put jer mu je tu i mjesto. I ne klizi dok perem suđe, naravno. 

Ovu kolumnu omogućila je Prahir zlatarnica.