Proboj Živog zida na 4. mjesto u anketama posljedica je Sinčićeva tektonskog udara. Ali glasovi za jednu osobu ne prelijevaju se automatski na stranku ili pokret
Milan Bandić osvojio je na predsjedničkim izborima 2010. godine 883 tisuće glasova.
Njegova lista Stijena na parlamentarnim izborima godinu dana kasnije osvojila je u tri izborne jedinice ukupno 18 tisuća glasova: po šest tisuća glasova u prvoj šestoj i sedmoj izbornoj jedinici.
Boris Mikšić osvojio je na predsjedničkim izborima 2005. godine 396 tisuća glasova ili 18 posto. Pet godina kasnije osvojio je ravno deset puta manje glasova: 41 tisuću ili 2,10 posto.
Zbog toga se Ivan Vilibor Sinčić ne bi trebao prerano veseliti i najavljivati trijumfalni pohod na parlamentarne izbore, samo zato što je u prvom krugu predsjedničkih izbora dobio tristotinjak tisuća glasova.
Igre na sreću mogu izazvati ovisnost. 18+.
I drugi su dobivali toliko, pa još i više, a na kraju neslavno propali.
Podrhtavanje nakon potresa
Naravno, apsolutno je logično da je Živi zid u najnovijoj anketi Crobarometra osvojio sedam posto glasova i tako postao četvrta politička snaga u zemlji. Radi se o podrhtavanju nakon Sinčićeva tektonskog udara i taj val će se još neko vrijeme osjećati na političkoj sceni.
Pitanje je samo koliko dugo.
Naime, personalizirani izbori nisu isto što i parlamentarni, glas za jednu osobu ne prebacuje se automatski na listu ili stranku, a dobar status u anketama na nacionalnoj razini ne znači i prolaz po izbornim jedinicama.
Bez biračke utvrde u nekoj ili u svih deset jedinica nema ni prolaza u Sabor.
Milan Bandić je 2010. godine umislio da je postao nacionalni političar, da će ga glasovi na predsjedničkim izborima lansirati do Banskih dvora, pa nije uspio pokupiti ni pedeseti dio tih glasova na parlamentarnim izborima. Isto je mislio i Boris Mikšić.
A i HNS je 2000. godine, nakon pobjede njegova kandidata Stipe Mesića, mislio da će mu trenutni skok na dvocifreni rejting potrajati dovijeka. Pa se vrlo brzo stranka Vesne Pusić ponovno srozala na uobičajenu granicu od uobičajenih pet posto.
Zato je u redu da Ivan Vilibor Sinčić kreće istim stopama, ali treba imati na umu da to ne mora dugo potrajati.
Protestni glasovi lutaju
Protestni glasovi na koje on računa od sad pa do parlamentarnih izbora, a možda i dalje, prelijevaju se svako malo iz jedne u drugu opciju, stranku, udrugu, organizaciju. Danas su kod Sinčića, sutra već negdje drugdje.
Kao što su prije godinu dana bili kod Lesarovih Laburista, a do prije mjesec dana kod ORaH-a Mirele Holy, koja je nakon prvog kruga predsjedničkih izbora otrovno sasjekla Sinčića u intervjuu Večernjem listu.
Optužila ga je, između ostalog, da "prezire politiku, a ima političke ambicije", što je posebno zanimljivo s obzirom da to isto mnogi predbacuju i samoj Holy i njezinoj stranci. Ali još važnije od toga, iz samog tona njezinih optužbi može se naslutiti da ona u Sinčiću vidi konkurenciju.
Što se vrlo brzo potvrdilo u anketi Crobarometra gdje je ORaH pao na deset, a Živi zid skočio na sedam posto.
Istovremeno, odličan rezultat Ivana Sinčića dovodi u pitanje i ispravnost odluke Mirele Holy da ORaH ne izađe na predsjedničke izbore sa svojim kandidatom, već da - još gore - podrži Ivu Josipovića kao predstavnika političkog establišmenta.
Holy omogućila senzaciju
Kandidat ORaH-a, ne nužno Mirela Holy, mogao je pokupiti protestne glasove, promovirati stranačku politiku i predstaviti nove ljude u stranci koja zasad izgleda kao "one-woman party". U tom slučaju Sinčić gotovo sigurno ne bi ispao ovakva senzacija.
I konkurencija Mireli Holy u jednom dijelu političkog spektra.
A da stvar bude još gora, što Holy bude više napadala Sinčića, narušavat će rejting vlastite stranke, pogotovo ako to bude radila za račun Ive Josipovića, i naročito ako ga bude optuživala za isto ono što bi mogla postati boljka njezine stranke.
I ORaH se u velikoj mjeri ponaša kao aktivistička organizacija i nevladina udruga koju zanima tek uski raspon tema i koja uporno odbija nastupati politički. Vilibor Sinčić na isti je način nastupao u zadnjoj kampanji, ponavljajući četiri programirane teme i izbjegavajući bilo kakav razgovor o političkim stvarima.
A pritom obje stranke (pokreta, organizacije...) trebaju voditi računa što se dogodilo Laburistima nakon što su postali previše ovisni o svom lideru.
Zaključno, Sinčić danas s pravom uživa u svojih pet minuta slave, ali tih pet minuta vrlo brzo prođe. Nije problem zabljesnuti na jednim izborima ili u jednoj anketi, problem je zadržati taj bljesak na dulji rok.
Do parlamentarnih izbora Sinčić mora pojesti još puno žganaca.
