Zašto treba obilježavati Dan žena? Zato što određeni postotak žena još nema jednaka prava. Zato što određeni postotak žena još ne shvaća da i one imaju pravo na “jednaka prava”
Međunarodni dan žena je po mnogočemu specifičan: jedni taj dan u potpunosti ignoriraju, drugi posvećuju ženama srcedrapajuće stihove, dok je trećima smisao samog postojanja Dana žena teško dohvatljiv. Da, činjenica je da nas društvo odgaja promatrati žene i djevojke u nejednakom kontekstu. Odgajani smo i indoktrinirani mentalitetom u kojem su muškarci i dječaci dominantna bića u svakom pogledu, uvjereni smo da su nam žene i djevojke inferiorne, da one nemaju vlastitu prošlost i svoje želje, da je njihova uloga u našem društvu samo proizvoditi djecu, i to onu mušku, brinuti se o kući, biti nečiji seksualni trofej, biti asistentica ili tajnica po većinom muškim uredima i da je to ženama velika čast.
Naučeni smo da je naša muškost ukorijenjena u dominaciji i bespoštednoj borbi. I da su žene tu samo privjesak. I naše religije nas također uče da su žene Bogu mile samo kad šute, mole i ne talasaju. Koga briga za jednu Ivanu Orleansku? Nju je ionako trebalo na lomaču. Žensko treba biti bogobojazno i muškobojazno. I treba šutjeti i Bogu (i mušku) se moliti, i eto joj raja/dženeta. Tako nas uče. U skladu s tim mogu shvatiti kad smisao Dana žena u jednom takvom društvu dovede u pitanje jedan nedovoljno obrazovan (ili pak neosviješten) homo sapiens, ali kad to napiše jedna žena, onda se malo zamislim.
Kaže jedna da joj je Dan žena besmislen dan za koji, po njezinu mišljenju, nema nikakve potrebe. Naravno da je to njoj nebitno. Ona je dobila pravo glasa, pravo komentiranja kako političkih, tako i nepolitičkih tema, pa je zaboravila da to nije palo s neba. Takve će Dan žena ozbiljno shvatiti tek kad ih šef uhvati za guzu ili kad budu za isti rad manje plaćene od njihova lijenog kolege. Teško mi je prihvatljivo da će se većina žena, umjesto konkretnih promjena u svakodnevnom životu, radije zadovoljiti buketom cvijeća jednom godišnje.
Prošle je godine poljski konzervativac Janusz Korwin-Mikke izjavio u Europskom parlamentu u Bruxellesu da “žene treba manje plaćati jer su slabije i manje inteligentnije”. Ova seksistička izjava je znak da nam je Dan žena potreban više nego ikad. No ovakvih idiota, kao što je Korwin-Mikke, imamo i u vlastitom dvorištu koliko hoćeš. Ne trebamo ih tražiti u Poljskoj.
Zašto treba obilježavati Dan žena? Zato što određeni postotak žena još nema jednaka prava. Zato što određeni postotak žena još ne shvaća da i one imaju pravo na “jednaka prava”.
Upravo je zato ponižavajuće reducirati Međunarodni dan žena (kao kombinaciju Valentinova i Majčina dana) na hedonističku “paradu pijanstva i kiča” (Đ. B.). Još je ponižavajuće da se na čelu institucija koje bi se trebale brinuti za žene, a ne rade ništa, nalaze zapravo – žene. Treba slaviti. Treba jesti. Treba piti. Treba darivati cvijeće, čokolade i poklon-bonove. Sve je to romantično i lijepo, ali ne mijenja činjenicu da muževi masovno varaju svoje žene, da zlostavljaju “svoje” supruge i kćeri, da su žene redovito potplaćene za iste poslove koje obavljaju i muškarci, da postoje “muški” i “ženski” poslovi te da većina traffickinga otpada upravo na – koga? Dok god postoje muškarci koji ne razumiju da “ne” stvarno znači “ne”, ne postoji razlog za slavlje. Dok god postoje muškarci koji vjeruju da je žena na svojem radnome mjestu ili na ulici otvorena meta za nabacivanje šala i neprikladnih komentara, nema vremena za opuštanje. Jeste li svjesne toga?
Bilo kako bilo, buket cvijeća kao uspomena na jedan povijesni dan 1800-i-neke godine ne mijenja našu stvarnost. Ovaj bi dan trebalo obilježiti prisjećanjem na povijest i tekovine ženske borbe za jednakost, plasiranjem tema o aktualnim društvenim pitanjima koja još smrde na diskriminaciju (ne samo žena, nego bilo koje manjinske populacije). To bi, dakle, trebao biti dan kad se na sva usta i u svim medijima priča o ljudskim pravima. Karanfili, karmini i kvazidamska kafanska okupljanja samo degradiraju jednu inače nevjerojatno važnu temu. No sustavno degradirano i u konačnici deformirano društvo nema vremena (ni sluha) za ljudska, pa tako ni ženska prava. Mislim. Ono. Samo vi jedite i pijte. Ali budite realne: to nema nikakve veze s Danom žena. Onima koje znaju što slave i obilježavaju, neka je svaki dan sretan, pogotovo 8. ožujak kao dan sjećanja na jednu nikad dovršenu borbu jedne Clare Zetkin, Rose Luxemburg i Rose Parks. Ne dajte se. Osim kad se poželite dati. Onda se dajte do kraja.
