Raduje me da su djelatnici državnih službi uspjeli odraditi sve zadatke koji su se postavljali pred njih. Još samo nekoliko država treba ratificirati pretpristupni ugovor i evo nas 01. srpnja u Uniji. Odlično, uspjeli smo.
Ali...
Uvijek postoji taj ali, postoji nešto što mnogima promiče u pomalo euforičnoj atmosferi našeg pristupanja. O čemu se radi?
U svim medijima političari ističu kako ćemo ulaskom u Uniju dobiti mogućnost korištenja fondova Unije. Spominje se brojka od 687,50 milijuna eura koja će nam stajati na raspolaganju. Ogroman novac za malu Hrvatsku. No, nitko ne spominje koliko će Hrvatska morati uplatiti u fondove Unije tijekom 2013. godine. Prema informacijama iz Delegacije Europske Unije u Hrvatskoj u periodu od srpnja do prosinca 2013. morat ćemo uplatiti 267,80 milijuna eura. I tu počinje moje razmišljanje. Ako od sredstava koja nam se nude oduzmemo naša obvezna ulaganja u fondove onda dobivamo jednu drugu sliku stvarnih sredstava koja su nam na raspolaganju. Ostaje nam, teoretski, neto 419,70 milijuna eura za projekte. Zašto govorim teoretski? Zato što za povlačenje ovog iznosa moramo imati projekte kojima ćemo ih povući. Kažu naši političari da ih imamo. Na velika vrata se u investicijski ciklus uvlače Pelješki most, sustav odvodnje Poreča, investicije u modernizaciju željeznica itd. Dakle kao što vidite sve veliki državni infrastrukturni projekti.
Igre na sreću mogu izazvati ovisnost. 18+.
Super, znači imamo projekte. No probajmo malo računati. To jako volim. Projekt Pelješkog mosta, prema podacima Hrvatskih cesta, koje izrađuju studiju isplativosti, koštat će državu, u jeftinoj varijanti, oko 210 milijuna eura. Na to treba dodati izgradnju pristupnih cesta koje bi koštale oko 140 milijuna eura. Dakle sveukupno 350 milijuna eura. Prema izjavama resornog ministra Europska Unija bi mogla financirati do 50% ovog iznosa. Znači sami moramo financirati 175 milijuna eura, imamo li ih ??? Ili ćemo se opet kreditno zaduživati. Vrijedi razmisliti o tome, a pogotovo ako se zna da se sredstva iz fondova Unije mogu dobiti samo ako je i bez njih zatvorena financijska konstrukcija projekta.
I sad jednostavnom računicom, u slučaju odobrenja sredstava za projekt Pelješki most, državi ostaje na raspolaganju 244,70 milijuna eura. Da li imamo projekte koji mogu potrošiti taj novac? Resorni ministri kažu da imamo. 'Ajmo im vjerovati. Moju sumnju u te izjave potiče činjenica da su na pitanja zašto do sada nisu ostvarili niti jedan veliki investicijski zahvat u državi, kao što su obećavali kad su dolazili na vlast, odgovarali da nedostaje dokumentacija, da nisu riješena imovinsko pravna pitanja, da nema dozvola za gradnju i slično. Jednostavno, odgovorili su da nisu znali o problematici projekata koje su najavljivali. Poznavajući pravila fondova Unije bojim se da ni sada nismo dobro pripremljeni za prijavu na njih. Možda vam je poznato, ali ponovit ću, kad se kreće s prijavom na fondove onda u projektu koji se prijavljuje mora biti sve, ponavljam - sve riješeno. Od građevinske dozvole, tehničko tehnološke dokumentacije, troškovnika, imovinsko pravnih odnosa i sl. A što je najvažnije, moraju biti osigurana sredstva za provođenje projekta. Napominjem da se sredstva iz fondova povlače tek kad su pojedine faze projekta završene. Nema ništa unaprijed. Moje je pitanje imamo li zatvorene financijske konstrukcije projekata ili ćemo se opet kreditno zaduživati? Vrijedi razmisliti o tome jer u proračunu nema novaca.
A postoji i još jedno drugo, jako važno pitanje. Koliko će neto sredstva koja možemo povući iz fondova pomoći oporavku gospodarstva Hrvatske. Pokrećem to pitanje jer sva sredstva koja smo do sada povukli iz raznih fondova nisu nimalo pomogla našem gospodarskom oporavku. Prema dostupnim informacijama do sada smo povukli cca 447 milijuna eura od mogućih 668 milijuna. Rekli bi jako puno, gotovo 67%. Pitate se gdje je završio sav taj novac?
Rade po pravilima EU
Vratio se najvećim dijelom u Europsku Uniju. Pitate kako, zašto? Pravilima za provođenje projekata koje propisuje Europska Unija predviđeno je obvezno raspisivanje pozivnih ili javnih natječaja za kupnju dobara ili usluga iz predmeta projekta. Odlična stvar da se odabere najbolji ponuđač i spriječi moguća korupcija. Pri propisivanju natječaja postavljaju se uvjeti za dobavljače. Do sada su ti uvjeti u pravilu bili takvi da je zanemariv broj domaćih poduzeća bio u mogućnosti prijaviti se na natječaj. Uvjeti su bili tako propisani da na njih domaća poduzeća, pa bila ona i udružena, nisu mogla aplicirati jer jednostavno nisu mogla udovoljiti financijskom, kadrovskom ili iskustvenom snagom koja su se tražila na natječajima. Domaća poduzeća su se, da ipak nešto zarade, povezivala sa stranim, europskim, tvrtkama koje su dobivale poslove. U tim konzorcijskim poslovima prihod domaćih tvrtki bio je vrlo mali, od 5 do 10%. Dakle najveći dio novca nije ostao u Hrvatskoj, vratio se u Europsku Uniju. Zna Unija što radi.
Puno puta smo na raznim skupovima upozoravali naše predstavnike iz nadležnih institucija, koje su sudjelovale u pripremi tih natječaj, na navedeni problem no nismo naišli na razumijevanje. Uvijek je to bio odgovor da rade po pravilima EU. Kad smo razgovarali s predstavnicima EU njihovi odgovori bili su da uvjete natječaja postavljaju naši predstavnici. I tako u krug, a novac ode nazad od kuda je došao.
Zato ću na kraju apelirati na domaće institucije da vode računa o našem, a ne tuđem gospodarstvu. Neka malo razmisle kuda odlazi novac koji bi trebao pomoći oporavku Hrvatskog gospodarstva te da pri raspisivanju natječaja vode računa o uvjetima koje mogu zadovoljiti i domaće tvrtke jer inače neće biti koristi od tih novaca. Tvrdnja, koju smo često čuli od nadležnih, da u Hrvatskoj nema tvrtki koje bi mogle raditi na projektima Europske Unije nije točna. Imamo znanja i iskustva ali kod nadležnih koji raspisuju natječaje treba srušiti famu da su stranci bolji od nas.
Ne bude li to tako, ode opet sav novac natrag u Europsku Uniju, a nama ostanu novi objekti, krediti za otplatu i opet smo - bez oporavljenog gospodarstva.
O autoru
Željko Kovač je direktor i vlasnik Centra za poduzetništvo Zagreb i u svojoj dugoj karijeri savjetovanja i rada na podizanju i usavršavanju poduzetničkih projekata ima preko 200 uspješno pokrenutih tvrtki i poduzetničkih projekata. Centar za poduzetništvo Zagreb osnovan je 1989. godine i jedna je od vodećih hrvatskih tvrtki usmjerenih na pružanje savjetničkih usluga u organizaciji i provođenju poslovnih modela institucija i tvrtki, pripreme financiranja poslovnih pothvata te provođenje obrazovanja poduzetnika i djelatnika državnih institucija.
