Godina bez Dude Pavličića: Zbog modrih je bježao od kuće

Prije godinu dana iznenadno nas je u 45. godini napustio Dubravko Pavličić. Zagrepčanin, koji je obožavao Dinamo. S 15 godina je pobjegao od kuće i vlakom krenuo u Beograd, kako bi navijao za 'modre' u finalu Kupa protiv Sarajeva.

- Imao je 13 godina i bili smo na utakmici Dinamo - Partizan. Postojala je kraj stadiona mala kladionica. Htio sam uplatiti da će biti 5-1 za Dinamo. Nije mi dao. Završilo je 5-1 i počeo sam gunđati. Dubravko mi je opalio šamarčinu. I rekao: 'Nikakav novac ne može zamijeniti pobjedu Dinama. Budi sretan što je Dinamo pobijedio, to je važno, pusti novac’. Tako je on doživljavao modri klub - ispričao je Saša Pavličić-Bekić, bratić, koji je s Dudom bio nerazdvojan. 

Živio je za Dinamo, a prva utakmica za 'modre' bila mu je 1986. godine. Dinamo je pobijedio u Splitu 4-0. Svi su u svlačionici pjevali, Dudo je plakao. Od sreće. No 1990. morao je na posudbu u Rijeku. Klub je radije kupovao Čapljiće i Lipovce, nego forsirao domaće dečke. Teško mu je pao odlazak.

- Komljenović i on plakali su kod mene u stanu kad su ih poslali na Kantridu. Kasnije je jako zavolio Rijeku - prisjetio se Saša.

U posljednjim mjesecima života, sjaj u očima vraćale su mu Dinamove pobjede. Pobjede protiv Helsinkija i Malmöa, na trenutak su mu srce ispunile srećom.

- Jesu, ali je bio silno razočaran i utučen nakon Lyona - kaže Saša.

Takav je bio Dudo. Dinamove utakmice nerijetko su mu diktirale raspoloženje. I baš na mojem prvom gostovanju, u finalu Kupa 1994. protiv Rijeke, Dudo je zabio Dinamu. Kasnije je u šali znao reći da je završilo najbolje. On je zabio, Dinamo osvojio Kup.

Da ne završimo u žalosnom tonu, jer Dudo to ne zaslužuje, prisjetit ćemo se 1996. i priprema uoči Europskog prvenstva u Engleskoj. Ćiro Blažević natjerao ga je da se ošiša.

- A kako Boban može imati dugu kosu - pitao je Dudo.

- E, kad budeš Boban, onda se nećeš morati šišati - odgovorio mu je Ćiro.

Drugo jutro Dudo se ošišao na "nulericu". I stao pokraj Igora Pamića.

- E, kad nisam Boban, mogu biti Pamić - nasmijao se Dudo.

Tako je živio. Vedro i nasmiješeno. Bio je dobri duh i dah Zagreba, koji je obožavao Dinamo. Dudom se treba ponositi svaki Dinamovac. I nikada ga ne zaboraviti...