Tomislav Karamarko i Darinko Kosor prijete zastupnicima manjina da se ne smiju svrstati uz lijevu koaliciju, jer bi u tom slučaju u pitanje došla njihova ustavna prava.
Tomislav Karamarko i njegovi domoljubni kompanjoni naprosto si ne mogu pomoći.
Sve što iz izađe njihovih usta jednostavno mora zvučati kao prijetnja.
Ako ne prijetnja, a ono kao ucjena. Ako ne kao ucjena, a ono barem kao neistina.
Pogotovo kad se dotaknu nacionalnih manjina.
Najprije je Darinko Kosor poručio zastupnicima manjina da ne bi trebali utjecati na stvaranje nove saborske većine, recimo stavljanjem na stranu SDP-a, već se samo prikloniti onoj već formiranoj.
"Svaki drugi angažman bio bi na štetu samih manjina, njihovih prava, te na štetu stvaranja društva pune tolerancije i razumijevanja među svim hrvatskim građanima neovisno o njihovoj nacionalnoj ili vjerskoj pripadnosti", napisao je Kosor na svom Facebook profilu.
Kako bi ta šteta izgledala, imali smo prilike vidjeti u Vukovaru.
Manjine bi, dakle, trebale ovisiti isključivo o milosti većine, naročito HDZ-ove. Sve drugo, sugerira Kosor, dovodi u pitanje njihova prava, toleranciju, razumijevanje.
Razbijanje i huškanje
Time predsjednik HSLS-a nije mogao bolje opisati ono što se događalo u zadnje četiri godine s manjinama: razbijanje dvojezičnih ploča, ukidanje dvojezičnosti u Vukovaru, referendum o promjeni ustavnog zakona o manjinama, huškanje, histeriziranje, prozivanje, kopanje po starim ranama...
Da bi se na sve to jučer nadovezao i sam Karamarko.
"U budućnosti bi manjinci uvijek trebali ići s onim koji formira Vladu, tako da mogu zastupati interese svojih nacionalnih manjina, a ne ovako da se apriori trpaju u jedan politički okvir, to nije dobro. To ćemo promijeniti", rekao je jučer.
I opet izmanipulirao javnost.
Prvo, trpanje manjina u politički okvir nije mu smetalo kad su manjinski zastupnici 2007. godine krenuli potpisivati koaliciju s HDZ-om u trenutku dok još nije bila formirana većina.
Drugo, manjine su već jednom bile u oporbi. Milorad Pupovac otvoreno je četiri godine ratovao s vladom Ivice Račana, kritizirajući ga zbog odnosa prema Beogradu, zbog pitanja povratka imovine, financiranja obnove i slično.
Ustavna obveza
Treće, Karamarko otvoreno sugerira da njegova vlada neće štititi i promovirati interese nacionalnih manjina, ako njihovi predstavnici ne potpišu koaliciju s njegovom strankom. Zaboravljajući kako je to zapravo ustavna obaveza svake vlasti.
Je li Karamarko priznao da je spreman kršiti ustavna prava manjina i kao premijer, a ne samo kao šef oporbe?
HDZ je podržavao manjine, naročito srpsku, (samo) kad su ga držale na vlasti.
Ivo Sanader je 2003. godine prigrlio Srbe kako bi nadomjestio filoustaški HSP, time zaradio naklonost Bruxellesa, kao i domaćih liberala i nacionalnih manjina. Zauzvrat im je dao novac, sinekure, pozicije, da bi potom u mandatu Jadranke Kosor HDZ u statut Grada Vukovara unio odredbu o uvođenju dvojezičnosti u tom gradu.
A Karamarko se kao ministar unutarnjih poslova time hvalio pred EU birokratima.
Kad je pao HDZ, pala je i dvojezičnost.
Karamarko sada otvoreno prijeti da manjine neće dobiti svoja prava ako ne potpišu za HDZ, unatoč svemu onome što je taj HDZ radio manjinama u protekle tri godine.
Spašavanje žive glave
Dakle, pred manjine je stavljen izbor koji to zapravo nije. To je ustvari čisto spašavanje manjinskog života u Republici Hrvatskoj.
I onda, pored svega toga, Karamarko još ima obraza pitati se "zašto bi svi Srbi u Hrvatskoj podržavali lijevu opciju, zašto bi je podržavali Talijani, Česi i Slovaci". Možda zato što u toj opciji traže spas od ovakve desne opcije?
Fascinantno je i kako Darinko Kosor, proklamirani liberal koji je na izborima dobio manje preferencijalnih glasova od nekih zastupnika srpske manjine, toleranciju i razumijevanje u hrvatskom društvu stavlja u kontekst pitanja hoće li zastupnici manjina podržati HDZ ili SDP.
Kao da izvan toga ona ne postoji.
Čovjeku stvarno dođe da se zapita jesu li oni zlonamjerni ili samo ništa ne razumiju.
Pored toga, HDZ povlači i legitimitet izbora manjinskih zastupnika, kao i opravdanost ustavne odredbe prema kojoj se u Hrvatskoj bira osam, a u dijaspori samo tri zastupnika.
Zanemarujući pritom - ili opet falsificirajući - činjenicu da manjine već generacijama žive u Hrvatskoj, da je Milorad Pupovac dobio duplo više glasova od izabranog zastupnika dijaspore, kao i to da je HDZ na svoju listu za dijasporu stavljao ljude koji, poput Ivana Šukera, žive u Velikoj Gorici.
Oni bi trebali zastupati prava Hrvata u BiH. Što Šuker zna o tome?
Batina bez mrkve
Za Karamarka su, dakle, hrvatske manjine još uvijek manje vrijedne od onih Hrvata koji ne žive u domovini. I stoga bi trebale ovisiti isključivo o milosti HDZ-a.
Takav politički i mentalni sklop naprosto zastrašuje.
Zastrašuje još nešto: spoznaja da ni Kosor ni Karamarko nisu našli za shodno privući zastupnike manjina na svoju stranu.
Nisu razbili strah koji su im godinama nabijali preko stožeraša, nisu razbili strepnju koju su im nabijali preko šatoraša, nisu bili čak ni toliko mudri (ili prijetvorni) da im poruče kako nema razloga da bježe SDP-u jer im je upravo HDZ toliko puta u prošlosti davao više od onoga što im je davala ljevica.
Toga više nema.
Mrkva je ustuknula pred batinom.
Poruka glasi: manjinama se loše piše ako ne potpišu za HDZ. I šire: neće biti tolerancije prema manjinama i razumijevanja među hrvatskim građanima, ako manjine ostanu u oporbi.
I zaključno: ako manjine neće pristati milom, onda će silom.
