Kolumne

Komentari 17

Hrvatski zakoni ne štite ni ljude od patnje, pa kako očekivati da od mučenja i smrti zaštite pse

Hrvatski zakoni ne štite ni ljude od patnje, pa kako očekivati da od mučenja i smrti zaštite pse

Vozeći se i najvećim i najprometnijim hrvatskim cestama lako se mogu ugledati užasni posjedi, gdje u limenim bačvama ili betonskim rupama žive mnoga nesretna bića. To su nekad psi lovaca, tartufara. Ili dilera...

Dva sirota istarska goniča, izgladnjela i izmorena, nađena su u selu kraj Knina. Jednom više nije bilo spasa, drugog su zatekli kako tužnog pogleda čuva njegovo tijelo, i sam se boreći za život. Tjedan ranije uhapšen je zadarski diler koji je na lančugama držao 18 pasa i šestero štenaca, poticao ih da budu što agresivniji i, očito, koristio za borbe.

O tom smeću i ne treba trošiti puno riječi, ali je poražavajuća činjenica da takvih kriminalaca koji drže životinje zavezane u pustopoljinama, bez vode, ljeti na žegi, a zimi na studeni, ima posvuda. Baš kao što među lovcima ima previše onih koji pse tretiraju kao potrošnu robu, pa i ne brinu previše kada im odlutaju i ugibaju od gladi. Vozeći se i najvećim i najprometnijim hrvatskim cestama lako se mogu ugledati takvi užasni posjedi, gdje u limenim bačvama ili betonskim rupama žive mnoga nesretna bića.

Najčešće su to lovački psi, u Istri u sramotnim uvjetima mnogi drže pse koji tragaju za tartufima, a nerijetko tako pse muče upravo
oni koji ih koriste za ilegalne borbe.

Zašto lokalni veterinari, koji moraju znati za te životinje, ne alarmiraju nadležnu inspekciju (a to su i njegovi kolege)? Zašto veterinarski inspektori, koji znaju za slične situacije, ne pišu prijave? Zašto komunalni redari ne rade svoj posao? Zašto policija ne piše kaznene prijave kad se psi izlažu nepotrebnoj boli i patnjama? Zašto se ne kažnjavaju svi koji ne čipiraju svoje pse? Takve je bar lako pronaći...

Mnogo se prašine diglo kad su ove zime aktivisti išli spašavati pse s lanaca i blata na potresom uništenoj Baniji, ali sve ono što su
neki prvi put vidjeli u tom kaosu, samo je kap u moru grozote kad su životi pasa u pitanju. Pse tako drže i muče oni isti koji su spremni zlostavljati i brutalno cipelariti slabije od sebe, oni koji ne znaju za toleranciju ni empatiju. Ne može se ulaziti u domove i obitelji pa ispočetka učiti ljude da odgajaju djecu u ljubavi i razumijevanju, u suosjećanju za svako živo biće, i čovjeka i psa. Ali mogu se donositi i provoditi dobri zakoni, koji će takve kažnjavati, a štititi sve one odgovorne.

No, kako je s ljudima, tako je u ovoj zemlji i sa psima. Hrvatska niti ima dobre zakone, niti ih institucije provode i poštuju. Kad se u veljači ove godine kraj Sinja kujica oštenila u dvorištu, vezana lancem, a štenad se smrzla na hladnoći, vlasnika su posjetili policija i veterinarska inspekcija, ali tek nakon medijskog pritiska. No veterinarska inspekcija nije puno učinila, kažu da se oni ne bave uvjetima u kojima nesretna kujica živi, rekli su da bi to trebao učiniti komunalni redari. Komunalnog redara nije bilo, a policija ondje valjda i ne zna da se protiv vlasnika psa treba podnijeti kaznena prijava po čl. 205 Kaznenog zakona. Štoviše, odgovorili su da o prijavi ne mogu ništa reći “zbog zaštite podataka”...

Što bi država trebala učiniti da se stane na kraj kriminalnom odnosu prema psima, da na ulicama nema napuštenih pasa, da svi budu čipirani i da im se znaju vlasnici, da se isprazne azili, da zlikovci i ne mogu postati vlasnici pasa? Odgovor i nije odveć kompliciran. Trebalo bi za početak zabraniti svako nekontrolirano razmnožavanje pasa, dopustiti isljučivo uzgoj s rodovnicama Hrvatsko kinološkog saveza, jer jedino one mogu biti dokaz o podrijetlu psa, i drastično kažnjavati sve one koji to krše. Na žalost, hrvatski zakon trenutačno omogućava svakome, pa i onom zadarskom dileru ili kninskom lovcu, da se registriraju kao uzgajivači pasa u Ministarstvu poljoprivrede, uz nekoliko zadovoljenih uvjeta o njihovu držanju i jedno odslušano predavanje, pa čak i da ih uzgajaju za borbe, da uzgajaju pse koji su agresivni i opasni i koji se nikad više neće moći socijalizirati.

To je rezultat činjenice da se u Hrvatskoj zakoni kreiraju po partikularnim interesima pojedinaca ili kakvih lobija s političkim utjecajem, lovačkih ili aktivističkih, sasvim svejedno, a ne prema stvarnom cilju, odnosno dobrobiti životinja i pasa.