Kolumne

Komentari 0

Jergović: Moramo se cijepiti jer je rizik bolesti neusporedivo veći od rizika cijepljenja

Jergović: Moramo se cijepiti jer je rizik bolesti neusporedivo veći od rizika cijepljenja

Treba li cijepljenje biti obavezno? Mislim da ne treba. Ljude ne treba primoravati da razumno postupaju, jer je primoravanje na razumno postupanje već samo po sebi nerazumno

Odmah na početku da razriješimo stvari: da, cijepit ću se, bezuvjetno, protiv covida-19. Ali ne preko veze, nego kad dođem na red, nakon što se cijepe svi stariji sugrađani koji se budu željeli cijepiti i svih onih pedeset posto zdravstvenih radnika, koliko ih se, prema nekakvoj, u međuvremeno demantiranoj anketi, namjerava cijepiti. Pritom, posve mi je svejedno čijim ću cjepivom biti cijepljen. Kod ruskog mi se sviđa naziv sputnjik, a kod njemačkog, tojest njemačko-američkog, povjerenje mi ulijevaju Özlem Türeci i Ugur Şahin, bračni par koji stoji iza proizvođača ovog cjepiva. Premda su oboje među sto najbogatijih Nijemaca i pripadaju sloju prema kojem ne osjećam društvenu solidarnost, činjenica da su turskoga i migrantskog podrijetla čini mi se simbolički važnom. Zar nema neke Božje, ili neke fikcionalne, romanopisačke pravde u tome da u ovo predbožićno vrijeme 2020. Europa sve svoje nade u spas ulaže u dvoje migranata, koje bi, da se danas pojave na njezinim granicama, pošteno isprebijali, oteli im mobitele i novac i vratili ih u njihovu Aziju?

 

Ali vratimo se cjepivu. Zašto ću se cijepiti? Recimo, nikad se još nisam cijepio protiv gripe, i nemam namjeru da to učinim prije nego što, daj Bože zdravlja, zagazim u starost. Da, covid-19 očito je, barem u ovoj fazi našega ljudskog odnosa s virusom, grdniji od većine naših sezonskih gripa, ali nešto drugo me kod njega plaši i navodi me da se cijepim. Poznavao sam prvoga u Hrvatskoj umrlog od covida. Poznavao sam ih još nekoliko: pretilih, bolesnih, starijih ljudi. Nimalo mi ne godi ideja da bih nekoga od svojih ugodno prepopunjenih prijatelja i poznanika, da bih nekoga od bolesnih, da bih nekoga od vrlo starih - a vrlo stari su većina među ljudima koje volim, s kojima se rado družim i razgovaram - mogao zaraziti. I još nešto: ima u tom virusu nečega nepodnošljivo hitlerovskog. Ne, nije on kreiran ni u kakvim laboratorijima. Ne, nema tu nikakvih teorija zavjere. Ali činjenica da ubija bolesne i preosjetljive, te starce, koji više nisu za teškoga rada i za ratovanja, djeluje baš hitlerovski. Pa se ti onda nemoj cijepiti…

Plašim li se rizika? O kakvom riziku govorimo, o životnim rizicima općenito, ili o riziku od cjepiva? U ovih desetak mjeseci, koliko traje epidemija, ljudi su, pored svega drugog, postali i žrtve statistike. Kada se neka životna situacija pretvori u statistički izračun, svaki rizik postaje prevelik i zastrašujući. Tako je i sa cijepljenjem. Ali tako je i s fatalnim obolijevanjem od covida-19. Razlika je samo u tome što je mogućnost da postradate od bolesti, a pogotovu da nekoga osjetljivog ubijete vlastitim virusom, neusporedivo veća od mogućnosti da zbog žešće alergijske reakcije na cjepivo završite kod doktora. Statistička mogućnost da vas ubije cijepljenje protiv svejedno koje smrtonosne bolesti ne postoji. Ona je izvan mogućnosti statističkih izračuna.

 

Treba li cijepljenje biti obavezno? Mislim da ne treba. Ljude ne treba primoravati da razumno postupaju, jer je primoravanje na razumno postupanje već samo po sebi nerazumno. Ali isto tako mislim da cijepljenje treba biti standard civiliziranog ponašanja unutar zajednice. Civilizirano je, recimo, nositi masku u zatvorenom prostoru, bez obzira na to što čovjek intimno misli, štiti li ga ta maska od virusa, ili ga ne štiti. Kao što je civilizirano i hodati naokolo u hlačama, a ne, recimo, gologuz. Ljeti hlače nemaju nikakvu funkciju, osim da druge štite od pogleda na našu intimu. Ili hlače nosimo zato što se sramimo? Da, sram bi bio sasvim dovoljan i ispravan razlog i da se cijepimo.

 

No, ima to cjepivo i još jednu važnu funkciju, osim da nas imunizira u odnosu na taj zli virus, koji se tako ukorijenio u naše živote da nam se katkad učini da život prije njega nije ni postojao. Ta druga važna funkcija je zaštita od društvenog ludila. Budemo li se cijepili, nećemo poludjeti. Budemo li se cijepili, naprosto ćemo prestati da mislimo o onome o čemu upravo mislimo. Recimo, izvjetrit će nam iz glave onaj svećenik iz Rijeke, koji ovih dana širi krajnje neugodnu laž da se cjepivo proizvodi od abortiranih ljudskih plodova, i tako pokušava sljubiti dvije kampanje: onu za zabranu pobačaja, i onu protiv cijepljenja. Ako se ujedine, bit će jači, misli on. I vjerojatno je u pravu. Ali tom čovjeku ne možemo ništa, pred njegovim argumentima možemo samo zanijemiti, pa se cijepiti da više nikad ne pomislimo na njega i na njemu slične. Ova će epidemija kad-tad proći, s cjepivom ili bez njega. Proći će s više ili manje mrtvih. Proći će tako što će sasvim osiromašiti društvo, ili tako što će se društvo pametno zaštititi, i u medicinskom i u ekonomskom smislu. Ali ono što neće proći, i s čime ćemo se boriti svatko za sebe, svatko u svojoj glavi i svom srcu, jesu narasle ludosti, koje prijete da raznesu i rasprše zajednicu, i ne samo zajednicu, nego ono što svatko od nas nosi u glavu. I zato je važno cijepiti se. Važno je živjeti u svijetu u kojem cjepiva imuniziraju organizme, a ne čaranja, vradžbine, a ne ce vitamini i izbjeljivači za rublje.

 

Imam li razumijevanja za ljude koji se plaše cijepljenja? Imam, kao što sam ga imao za one razredne drugove, koji bi u nižim osnovne preblijedili i izbezumili se kad bi usred sata medicinska sestra u bijeloj kuti ušla u razred i najavila cijepljenje u dvorani za užinu. Oni su se plašili uboda. Odrasli ljudi danas se plaše nečega drugog. Plaše se onoga što je u cjepivu. A ja se, iskreno rečeno, plašim njihova straha. I oni, koji se plaše cjepiva, i ja koji se plašim njih, u strahu smo od nepoznatog. I to je, na neki način, normalno. Nije neobično plašiti se nepoznatog, ali ne bi trebalo druge tjerati da se plaše onoga čega se sam plašiš. Bolje bi bilo pomoći.