Kolumne

Komentari 0

Jergović: Nijedan spomenik ne treba ukloniti, nijednoj ulici ne treba mijenjati ime

Jergović: Nijedan spomenik ne treba ukloniti, nijednoj ulici ne treba mijenjati ime

U proljeće 2019. Bandić je predložio izgradnju spomenika žrtvama Holokausta. Raspisan je natječaj čiji je stvarni cilj bio da se prikriju ustaški zločini

U međunarodnom bi pravu morao postojati zakon, ili zakonski paragraf, prema kojem bi državama civiliziranog svijeta bilo zabranjeno uklanjati jednom postavljene spomenike, mijenjati imena ulica, škola, javnih ustanova i gradova. Ako netko jednom postavi spomenik Staljinu ili Hitleru, ili ako ulicu nazove imenom ratnoga zločinca, tada to mora zauvijek ostati. Spomenici ne svjedoče samo o značaju onog u čiju se čast postavljaju, nego i mnogo više od toga svjedoče o stanju zajednice koja ih je postavila. Svako preimenovanje, rušenje i uklanjanje nasilje je nad zajedničkim pamćenjem, falsificiranje povijesti te, u krajnjem slučaju, izbjegavanje kolektivne katarze. U Zagrebu je početkom devedesetih postojao vrtić imena Mile Budaka. U Hrvatskoj su postojale njegove škole. Taj vrtić i te škole nužno su morale zadržati Budakovo ime. Kako radi odgoja i školovanja djece, tako i radi odgoja i školovanja odraslih. Kada bi u međunarodnom pravu postojao zakon koji bi zabranjivao uklanjanje spomenika i mijenjanje naziva, ljudi bi, kao i čitave zajednice, bolje promislili prije nego što bi donosili pravorijek o tome što im je veliko, vječno i nezaboravno. Ovako, ništa nam nije privremenije od vječnosti. Mijenja se sa svakim prevratom, pa i svakom promjenom vlasti.

***

Nije bilo tako davno kada je u proljeće 2019. gradonačelnik Bandić predložio izgradnju spomenika žrtvama Holokausta. Raspisan je natječaj, čiji je tekst jedan od neugodnijih i sramotnijih u ukupnoj našoj spomeničkoj povijesti. I odabrano je mjesto: Glavni kolodvor, odakle je, kako je to Bandić rekao, “u kolovozu 1942. deportirano 800 zagrebačkih Židova u Auschwitz”. Stvarni cilj natječaja bio je da se ukupan grijeh Holokausta pripiše Hitleru i njemačkim nacistima, da se prikrije sudbina svih onih hrvatskih i bosanskohercegovačkih Židova koji su stradali u Jadovnom i Jasenovcu, i na ostalim stratištima u NDH, s kojima njemački nacisti nisu imali ništa. Stvarni cilj natječaja bi je da se europeizacijom i globalizacijom Holokausta prikriju ustaški zločini i Holokaust u Hrvatskoj. Naravno, nije sve to bila Bandićeva ideja. Na europeizaciji Holokausta i izbjegavanju bilo kakvog suočenja s hrvatskom odgovornošću zdušno je radila tadašnja predsjednica Republike, a povijesni je negacionizam bio prevladavajuća gesta režimskih medija, naročito Hrvatske radio televizije. Premda nam se to vrijeme već čini veoma davnim, koješta je bilo drukčije nego danas.

***

Jesu li ugledni i čuveni hrvatski kipari i arhitekti sagriješili pošto su se javljali na ovakav natječaj? Jesu li sagriješili kada su pristali na govor o Holokaustu, koji u tekstu natječaja ne samo da je prešućivao ustaše, nego je prešutio i okolnost da se Holokaust u Hrvatskoj ikad dogodio? Uvjeren sam da nisu. (Uostalom, kao suradnik i sam sam posredno sudjelovao, surađujući na konceptu kipara Petra Barišića, čiji je rad osvojio četvrtu nagradu.) Ako loša vlast naumi podizati etički neprihvatljiv spomenik, na umjetniku je da nešto pokuša promijeniti i popraviti. Estetika je ponekad jedina preostala etika. Tako je trebalo biti i ovaj put.
Na natječaju pobijedio je rad kipara Dalibora Stošića. Zid sačinjen od kovčega, tojest kofera ili kufera onih koji više nisu tu. Motiv putničkog kufera jedan je od nekoliko najupečatljivijih, mitskih i simboličkih logorologijskih motiva Holokausta. Takvi su motivi i cipele usmrćenih ljudi, njihova ošišana kosa, koju su nacisti naumili koristiti u industrijske svrhe, žute trake sa Davidovim slovom, obiteljske fotografije… Kuferi, cipele, kosa u umjetnosti se, onoj likovnoj, kao i u književnosti, filmu, govorenju o Holokaustu, te u logorologijskoj muzeologiji, pojavljuju otkad je sjećanja na strašni događaj uništenja europskih Židova. To sjećanje u zapadnoj Europi rađa se tek sredinom i krajem šezdesetih. U Jugoslaviji je bilo od ranije prisutno, o čemu svjedoči film “Deveti krug”, snimljen još 1960, ali, recimo, i priča Ive Andrića “Bife Titanik”, koju je genijalni pisac objavio još 1950, u vrijeme kada su se temom židovskog stradanja još uvijek u svojim svjedočenjima bavili samo stradalnici. A i oni vrlo rijetko. Motivi kufera, cipela, kose tiču se njemačkih logora za masovno istrebljenje, ali ih preuzimamo i u širem prikazivanju Holokausta.

***

Prigovarati Daliboru Stošiću da je nešto ili nekog plagirao zato što se u svom radu motivom putnih kovčega, zlonamjerno je i ne baš jako pametno. Oni koji to čine ne razumiju kako nastaju i kako funkcioniraju simboli. Prigovarati Stošiću na kuferima je kao prigovarati umjetniku koji će Krista prikazati na križu. To što je motiv križa neusporedivo češće repliciran nego motiv kufera nije u ovom slučaju važno. Oni naprosto ne razumiju da je u ovom slučaju kufer isto što i križ. Simbol. Je li prikazivanje simbola plagijat? Čini se da nije.
Sve židovske organizacije, kao i svi ljudi s osjećajem srama, bili su protiv spomenika Holokaustu, kako je zamišljen u toj već davnoj Bandićevoj i Kolindinoj eri, u kojoj su ovoj temi asistirali i danas vrlo aktivni Plenković i Božinović. U međuvremenu, međutim, došlo je do neke vrste pomirenja, pa su čelnici židovskih organizacija pristali da se tekstualnom intervencijom na spomeniku popravlja prethodna sramota. Ono što će tu pisati trebalo bi popravljati sve što je prethodno izrečeno i napisano. Kada bude dovršen, ovaj će spomenik zorno svjedočiti o stradanju europskih Židova u Holokaustu, te (tekstualno) o hrvatskoj, tojest ustaškoj ulozi u tome, ali i o vremenu u kojem je ovakav spomenik nastajao. Svjedočanstvo o vremenu gotovo uvijek je, kada je riječ o spomenicima, ili nazivima ulica, trgova, gradova i škola, dragocjenije od svjedočanstva o povodu za okamenjenje uspomene ili sjećanja.
Kipar Dalibor Stošić učinio je najviše što je mogao. Njegov će spomenik biti poput križa na raskrižju putova. Svatko će ga vidjeti. Razumjet će oni kojima je dano da razumiju. Ostali neće. Uvijek je tako.