„Marko je beskičmenjak. Dopušta da ga šef gazi.“

„Da. Marko bi trebao uzgojiti kralježnicu.“

No, što to zapravo znači? Što u stvarnom svakodnevnom životu znači imati kralježnicu? Pomažu li nam uopće savjeti popularne psihologije koji kažu kako „samo“ trebamo reći „Ne.“ drogi, alkoholu, tome da nas netko loše tretira, hrani ili samima sebi. Ili savjeti o tome kako trebamo reći što nam treba onda kada nam to treba, da se trebamo zauzeti za sebe jer smo mi jedine osobe s kojima ćemo živjeti do kraja života?

I onda Marko ponosno nakon jednog dana google istraživanja zaključuje kako od sada ima kralježnicu i odlazi na posao sa mišlju „Danas ću se zauzeti za sebe. Reći ću šefu da ne mogu napraviti sve što od mene traži i da nam je potrebna još jedna osoba za sav taj posao.“ i onda se nađe licem u lice sa šefom i nema pojma kako reći „Ne.“ ni može li se nositi sa potencijalnim stvarnim ili zamišljenim posljedicama kao što su ljutnja, vikanje, uvrede ili otkaz?

Marko može biti bilo tko od nas, a odnos sa šefom može biti bilo koji odnos u našem životu. Odnos sa roditeljima, prijateljima, ljubavnicima, potencijalnim partnerima, klijentima.

Imate li osjećaj da je svijet opasno mjesto u kojem drugi samo gledaju kako bi vas ščepali?

Slamaju li vas kritika i loše povratne informacije? Mislim, nitko od nas ne voli kritiku i svima nam treba neko vrijeme za oporavak, ali treba li vam jako dugo da se oporavite?

Brinete li previše o tome što će drugi misliti?

Zauzimate li se za sebe?

Da li su vaši postupci u skladu sa ciljevima koje ste si postavili?

Ometaju li vas drugi?

Izbjegavate li čak i one male rizike?

Dopuštate li si da vas obaveze preuzmu ili vi preuzimate obaveze?

Ponašate li se posve nepotrebno neprikladno prema drugima? Jeste li „zli“ i „pokvareni“?

Čini se kako imati kralježnicu znači mnogo mnogo više od toga jesmo li ili nismo rekli „Ne.“ i otvoreno rekli što nam je potrebno. Kao da se radi o slagalici dijelova nas koje moramo presložiti na odgovarajući način kako bismo imali kralježnicu.

Prema jednoj autorici tri su komponente posjedovanja kralježnice: kompetencija, spremnost da riskiramo u pravom trenutku i vjera u sebe.

Moja slobodna interpretacija njezinih komponenti je da nam je potrebna vjera u sebe - da smo sposobni donositi dobre odluke u životu i živjeti dobrim životom.

Da bismo mogli vjerovati sebi i tome da možemo donijeti dobru odluku, mi prvo moramo odlučivati. Govoriti i „Da.“ i „Ne.“ u skladu s onim što nam je potrebno i što smatramo ispravnim. Moramo pri tome i griješiti. Moramo ponekada i krivo procijeniti, moramo se moći nositi sa posljedicama svojih pogrešnih odluka.

Tek onda, kada prođe dovoljno vremena, kada zbrojimo sve dobre odluke i oduzmemo one loše, podijelimo to sa sumnjom u sebe i pribrojimo osjećaju vrijednosti, možemo donijeti zaključak o tome donosimo li dobre odluke.

Da bismo isprobali nova ponašanja, moramo vjerovati da se možemo snaći i preživjeti ma kakve bile posljedice, a na žalost, vrlo često se strašimo samo negativnim posljedicama, iako su one itekako često pozitivne.

Moramo biti spremni riskirati u pravom trenutku zbog stvari koje su nam važne i koje nismo spremni više nogom šutati u kut.

Baš suprotno, imati kralježnicu znači biti fleksibilan, uzeti u obzir nove informacije koje smo prikupili, poljuljati svoja stara uvjerenja i vidjeti imaju li i dalje smisla i promijeniti ih ako nemaju.

Na neki način posjedovanje kralježnice je osjećaj kao da živimo u adrenalinskom parku života i kao da baš taj adrenalin boja život mnogo ljepšim i vedrijim bojama u kojima svijet nije opasno mjesto u kojima nas drugi žele ščepati. Ti drugi su vrlo često samo projekcije mračnih ruku iz naše unutrašnjosti čije sjene možemo barem malo razblažiti riskiranjem i vedrijim i ljepšim bojama.

Imati kralježnicu ne znači postati druga osoba. To znači postati samo malo više ona osoba koja već jesmo. To znači malo manje sagibati glavu pred svijetom i životom, a malo više, onako s vjerom u sebe i u druge ljude pružiti ruke i vidjeti što nam život može dati i što mi od njega želimo uzeti.

Jednog dana će vam samo izletjeti iz usta “U j*bo te, pa ja imam kralježnicu.” Veselite se tom danu!

Izvorni tekst pročitajte ovdje. 

O autorici:

Ja sam Marija Berzati, psihologinja i psihoterapeutkinja. Imam još mnogo uloga koje rado preuzimam i puno stvari u kojima uživam u privatnoj sferi, a Žarooljica je mjesto na kojem se dodiruju moja ljubav prema psihoterapiji, čitanju i pisanju. Ako vas je neki članak potaknuo na razmišljanje, slobodno mi se javite ili na Fejsu pratite nove objave.