Josipović je koristio SDP iz usluge, nikada nije pripadao toj stranci niti mu je do nje bilo stalo. A i teškom mukom bi ga se sada moglo nazvati socijaldemokratom
Prvo, zato što on nikad zapravo nije ni pripadao toj stranci, već mu je ona bila samo sredstvo za ostvarenje osobnih ambicija.
Drugo, zato što je ocijenio da mu SDP sad više nije potreban.
Treće, zato što mu nije toliko stalo do promjena u SDP-u, da bi se zbog toga upustio u fajt sa Zoranom Milanovićem.
Četvrto, zato što, ako već mora biti statist u politici koja nije dobra, onda barem želi biti glavni statist. Kao što je to bio u proteklih pet godina.
I peto, neće se vraćati zato što on zapravo uopće nije ljevičar.
Otvorio im oči
Fascinantno je koliko je Ivo Josipović u samo par rečenica zadnjeg dana predsjedničkog mandata uspio otkriti o sebi. Čak i onima koji su do zadnjeg trenutka pred tim zatvarali oči.
Rečenicom kako se ne želi vratiti u SDP jer "ne želi statirati u politici koja nije bila dobra", kao i naknadnim pojašnjenjem u Novom listu da ne želi "sudjelovati u puču protiv Milanovića", bivši predsjednik demonstrirao je svoj karakter i politički talent.
O lojalnosti je ionako izlišno govoriti u politici.
Narodski rečeno, pljunuo je u tanjur iz kojeg je nedavno jeo.
Istina, nije Josipović prvi koji je rekao da je SDP-ova politika loša, to govore i mnogi sadašnji i bivši članovi, ali je to rekao nakon što mu taj SDP više nije bio koristan. Dok mu je trebao SDP-ov novac, njegovi ljudi, politička podrška, organizacija i glasovi, nije mu smetala ta loša politika.
Smeta mu sad kad mu više ne treba.
Nije hrabar smeđi dabar
S druge strane, Josipoviću ipak ta politika ne smeta u tolikoj mjeri da bi se usudio vratiti u stranku i boriti se s Milanovićem za reforme unutar SDP-a. Nije mu baš toliko stalo. Niti je toliko hrabar.
Umjesto toga, želi se prikazati kao poštenjak kojeg ne zanimaju pučevi u SDP-u. Međutim, nitko nije ni govorio o pučevima.
Postoje legitimni načini za izbor novog predsjednika SDP-a, na tome se i jedino baziraju ambicije Milanovićevih protivnika, pa zašto onda Josipović ne bi stavio na kušnju svoj politički kredibilitet kojim se toliko hvali ovih dana i preuzeo stranku čiju politiku ocjenjuje lošom?
Očito ne vjeruje u vlastite sposobnosti.
Ali se zato naveliko hvali s nekakvim kapitalom od milijun glasova na kojima planira političku budućnost, a koji ogromnom većinom otpadaju na glasove SDP-a.
Vođa ljevice
I tako dolazimo do njegove budućnosti.
Neki ga već predstavljaju kao vođu nove hrvatske ljevice, samo što on to nije i nikad nije ni želio biti.
Naime, on je antifašist koji se s vremena na vrijeme - obično u razmaku od pet godina - obrecne na pokoju ustašku zmiju, ali on je isto tako predsjednik koji je na Pantovčaku imao savjetnika iz Opusa Dei, a u kampanji se okružio ljudima koji ni u najžešćem pijanstvu ne bi odbauljali ulijevo.
Ljevičarstvo se sve više dokazuje odnosom prema kapitalu i njegovim žrtvama, a Josipović ne samo što je u proteklih pet godina dobrim dijelom ignorirao socijalno ugrožene, izrabljivane, blokirane, opljačkane (osim što je radnicama Kamenskog odnio par singerica, valjda iz grižnje savjesti), već ga se sada povezuje s ekonomistima koji su sve samo ne socijaldemokrati i ljevičari.
Josipović je uvijek bio prijatelj krupnog kapitala i u tome nema ništa loše. Osim ako se ne želiš prikazati drugačije.
Dobro za SDP
Zato mu nije bio problem u prvoj kampanji uzeti donaciju od Sanaderova ortaka Roberta Ježića koji je opljačkao i uništio svoje tvrtke i svoje radnike. On je oduvijek pripadao eliti i tako se ponašao.
I zbog toga je za SDP možda još i bolje da se Ivo Josipović nije vratio u njegove redove, a kamoli preuzeo stranku, jer već i sa sadašnjim predsjednikom stranke dovoljno koketiraju s liberalizmom i odmiču se od socijaldemokracije.
S Josipovićem bi to otišlo u još veću krajnost.
Ono po čemu se, međutim, Josipović uklapa u sadašnji SDP jest njegov karakter. U proteklih pet godina pokazao se kao šutljivac, oportunist i klimavac kakvih ne manjka u Milanovićevu okružju. Bio je kompromiser i konformist koji je svojim predsjedničkim mandatom, odnosno kako se izrazio "koncilijantnošću", doveo zemlju do još goreg stanja.
Nije pritiskao
Ne samo zbog konzervativne revolucije, šatoraša i kolonaša, ustaških zmija i koječega, nego i zbog toga što nije jače pritiskao Vladu, odnosno politiku za koju tek sada, zadnjeg dana mandata, priznaje da "nije bila dobra".
Ako je toga bio svjestan, a nije se trudio to promijeniti, onda je i on jednako za to odgovoran.
Ne samo u mandatu, nego i u kampanji, uporno je odbijao kritizirati Milanovićevu Vladu, da bi to učinio tek na pragu svoje nove političke karijere.
A tko će mu sada vjerovati da misli ozbiljno?
Ili će pomisliti kako se opet radi o čistoj političkoj kalkulaciji ovisnoj o trenutku i ambicijama.
Uglavnom, Ivo Josipović već je jednom prilikom napustio SDP, kad se nije slagao s Ivicom Račanom. Vratio se neposredno prije nego što je postao SDP-ov predsjednički kandidat. Pa se ubrzo opet ispisao.
Idemo vidjeti hoće li to ponoviti još jedanput, kad "pučisti" sruše Milanovića. Ili će na izborima pokazati kako se "statira u uspješnoj politici".
