Na nju se pozivaju mnogi; od kolumnista, preko političara, sve do doktora znanosti, a da cirkus bude veći niti je razumiju oni koji se njome nabacuju, niti oni koji se od nje brane. Najčešće je koristi ekipa s lijeva kako bi uvrijedila ekipu s desna, a dio tragikomedije svakako leži i u tome što su upravo ovi prvi svjetonazorski skloni navedenom pojmu, dok je ekipi s desna džamahirija bliska koliko i društveno uređenje Titove Jugoslavije.

Vjerujem da riječ „džamahirija“ nekoga podsjeća na islamski fundamentalizam zato što u njoj, baš kao i u riječi „džihad“, dominira isti zvučni nepčanik, no njezino značenje je suprotno od konteksta u kojemu se (pre)često koristi, što je lijepo objasnio korisnik PowerLock s Forum.hr koji na tu temu kaže: „Džamahirija je sve ono protiv čega se islamisti bore.“

Džamahirija je rođena u Libiji kao Gadafijeva ideja vladavine mnoštva. Riječ je o sekularnom obliku vlasti iz kojeg je religija potpuno isključena. U ovoj vrsti narodne republike žene su po svemu ravnopravne muškarcima (uključene su u politiku i javni život), osnovno i srednjoškolsko obrazovanje obavezno je, a fakultetsko besplatno svima koji to žele. Također su besplatne i sve medicinske usluge, dok je bankama zabranjeno stjecanje profita pozajmicama.

Jedan od zabavnijih primjera nepoznavanja značenja riječi “džamahirija” dogodio se prošle godine nakon izjave Ive Josipovića koji je na svom Facebook profilu napisao: “Hrvatska je sekularna država. Nije katolička džamahirija.” Time se bivši predsjednik upisao na listu onih koji ne razumiju značenje ove riječi, no najzabavniji dio uslijedio je nakon toga. Udruga Vigilare i njezin kopljonoša Vice Batarelo, od Josipovića su zbog izrečenog zatražili javnu ispriku. Batarelo je rekao kako je Josipovićev navod (citat:) “uvredljiv i vulgaran neologizam koji uz riječ “katolička” stavlja pojam “džamahirija”, pri čemu potonja označava zločinačke islamističke režime”.

Batarelo je dodao i to kako je Josipović “vulgarnim i ismijavajućim jezikom poticao na netrpeljivost i diskriminaciju građana katoličke vjeroispovijesti”.

Jednako cool primjer strši i iz teksta Mladenke Šarić koja na Autografu piše “…zaboravlja se da Hrvatska nije katolička džamahirija nego sekularna država…“ gdje i sama autorica zaboravlja (ili ne zna?) da upravo džamahirija jest sekularno društveno uređenje.

Bivši premijer Zoran Milanović jednom se zgodom također upisao među one koji vole riječju „džamahirija“ etiketirati nešto nazadno. Izjavio je kako (citat:) „Hrvatska neće postati bliskoistočna džamahirija, već moderna progresivna zemlja…“ čime je, kako je to plastično objasnio Marko Kovačić s portala „Moderna vremena“ jednako mogao reći i kako Hrvatska neće postati republika.

Inače, džamahirija se nije proširila izvan granica Libije, pa bi se mnogi složili kako Milanovićevo povezivanje džamahirije s Bliskim istokom nije pogrešno samo ideološki već i zemljopisno. Libija se naime nalazi u sjevernoj Africi, a ne na Bliskom istoku koji uključuje Bahrein, Cipar, Egipat, Tursku, Iran, Irak, Izrael, Jordan, Kuvajt, Libanon, Oman, Katar, Saudijsku Arabiju, Siriju, Ujedinjene Arapske Emirate, Jemen i Pojas Gaze.

I dok se s lijeva čuje prozivka kako desni Hrvatsku pretvaraju u džamahiriju, a s desna se pak od toga uvrijeđeno brane, a da pri tom ni jedni ni drugi nemaju pojma o čemu govore, ovoj komediji zabune ne nazire se kraj, stoga kokice u ruke i Keep Calm.

Izvorni tekst pročitajte ovdje, na blogu Zorana Žmirića. 

O autoru:

Zoran Žmirić (Rijeka, 10. ožujka 1969.) glazbenik i književnik, član Hrvatskog društva pisaca. Prevođen na engleski, talijanski, poljski, ukrajinski i slovenski.

Objavljeno:
Kazalište sjena (Adamić, 2002.)
Vrijeme koje nam je pojeo Pac-Man (Meandar, 2005.)
Blockbuster (VBZ, 2009.  AdPublik, 2012.  Amazon, 2014.)
Riječke rock himne (KUD Baklje, 2011.)
Snoputnik (HDP, 2014.)
Zapisano metkom (Studio TiM, 2015.)
Putovanje desnom hemisferom (Hena com, 2017.)