Uvijek se nadam najboljim scenarijima, tražim pozitivno u negativnom, čaša mi je uvijek napola puna, a za sve negativnosti mantram da me zaobiđu. Nekako se držim one „što zračiš, to privlačiš“, pa iako nisam neka vortex brijačica, mislim pozitivno i nadam se pozitivnom. Uvijek i svugdje.

Životu usprkos.

Situacije koje nitko od nas ne očekuje i ne priželjkuje. Budimo realni, situacije za koje uvijek mislimo kako se događaju nekome drugome i negdje drugdje. Kad čuješ vatrogasnu sirenu na ulici, to nekome drugome gori stan. Kad vidiš kola hitne pomoći, interveniraju kod nekoga s kim ti sigurno nemaš nikakve veze. Kad se pokreću akcije za financijsku pomoć za liječenje, žao ti je, pomoći ćeš, ali ne projiciraš u svojoj glavi da je to danas netko drugi, a sutra možda i netko tvoj.

Samo je baš tada bitno zadržati balans, ostati na nogama, nastaviti disati, zadržati glavu iznad vode ili nazovi to kako god hoćeš. Ne želim se uopće osvrtati iza sebe i nabrajati pred svijetom kad me i kako sve život ošamario, kad sam izgubila nešto svoje ili nekog svog, kad su ljudi koje volim izgubili nešto svoje, kad se meni ili nekome mome u minuti, satu ili danu preokrenuo život, samo želim da svi sebi osvijestimo da su to stvari koje se događaju. Nama, ovdje i sada.

Prvenstveno jer u trenutku kada sebi osvijestimo fragilnost svega u životu i sekundu koja nas potencijalno dijeli od katastrofe, naša ljestvica životnih prioriteta se krene preslagivati. One „živi život punim plućima“ fore nam tada prestaju biti zgodne motivacijske poruke za lajkanje na Instagramu, a postaju nam istinske vodilje. I druga, još bitnija stvar zašto mislim da je važno osvijestiti sebi stvarnost, je činjenica da su ti šamari realnosti koje nitko od nas ne priželjkuje trenuci koji dijele ljude u dvije skupine: spremne i nespremne.

Apsolutno biram biti u ovoj prvoj skupini. I ne, ne mislim da ću uplaćivanjem UNIQA osiguranja doma u slučaju poplave ili požara prizvati to isto u svoj život, ali mislim da ako ikad do toga dođe, mogu posljedice bezbolnije sanirati i sačuvati si poprilično živaca. A od te relativne bezbrižnosti me doslovno dijelilo nekoliko klikova na UNIQA webu, jer sam osiguranje ugovorila online, i 22 kune mjesečno koji bi mi, realno, ionako kliznuli kroz prste tijekom mjeseca. Ako je to cijena mog mira – potpisujem!

„Ma kad je to kome izgorio stan“ – to je uglavnom bilo pitanje koje su mi frendovi postavljali kad sam im pričala o osiguranju koje sam ugovorila.

A kad samo promislim koliko puta sam se vraćala u stan gasiti glačalo za robu ili peglu za kosu... Čudi me da nisam imala i više ovakvih situacija. Jer jednom kad ti se dogode, shvatiš da je doslovno sekunda potrebna za katastrofu. I da, znam, najvažnije u svakoj priči je ona dobra stara "neka je glava na mjestu, za ostalo ćemo lako", ali realno, nećemo lako. Nisam od materijalnih stvari, ali krov nad glavom mi treba. Pa kad mi već treba i trebat će mi uvijek najmanje što mogu napraviti je osigurati ga i platiti tu malu cijenu za slučaj velike nevolje.

Ja sam prva strašno lijena i neodgovorna po tim nekim pitanjima. U životu sam platila dodatnu policu osiguranja za auto onda kad mi se prvi put dogodilo da mi je auto stao nasred autoputa. Dopunsko zdravstveno osiguranje sam ugovorila u trenutku kad sam saznala da imam ne baš mali zdravstveni problem i da me čeka operacija. Ne želim sjediti i čekati sljedeću životnu nezgodu da se pitam „jesam li mogla biti pametna na vrijeme?“.

To sve o čemu pričam nažalost nisu scene koje gledamo samo u filmovima, niti stvari koje se događaju "nekome drugome". Svi smo mi potencijalno ti "neki drugi". I iako ne možemo mijenjati svoju sudbinu, iako ne možemo utjecati na puno stvari, niti trebamo kroz život ići spremni na najgore i trzati se očekujući u svakom trenutku udarac s neke strane... Ne bi bilo loše kada i ako taj udarac naiđe imati kutijicu prve pomoći pri ruci. I to nije negativnost, već je to tajna izvlačenja najpozitivnijeg mogućeg ishoda iz negativne situacije... Te ružičaste naočale za promatranje svijeta treba i kupiti.

O autorici:

Radijska voditeljica. Pa malo televizijska voditeljica. Nesuđena glumica. PR managerica. Negdje duboko djevojčica. Na vani frajerica. U duši spisateljica. Poeta. Hodajući kaos. Igračica riječima koje skuplja u glavi dok ne postane tijesno. Kad tamo postane tijesno, onda nastane Ruž & Ružmarin. Osim na blogu, pratiti me možete i na Facebooku. 

Družimo se, čitamo se, volimo se! Bez granica.