Nedavno je jedna od meni dragih instagram-majki započela raspravu o segmentima majčinstva o kojima nismo spremne pričati. Zanimalo ju je koje su to stvari koje skrivamo i od muževa, koje nam možda remete san, stvari koje guramo pod tepih i same pred sobom jer nam je neugodno priznati da se osjećamo tako kako se osjećamo. I bacila me na razmišljanje. Ima li nešto od majčinstva što mi nije milo?

Prvi poriv (i) kod mene bilo je poricanje. Nema toga što skrivam od muža. Nemam baš nekih sfera o kojima mi je neugodno razglabati i koje smatram da su sramotne. Nakon plakanja na glas  gola do pasa pred tri nepoznate žene, dok mi dvije medicinske sestre istiskuju ‘zapelo’ mlijeko iz upaljenih sisa, teško da me nečega može biti sram. I to je prva stvar koju naučite tamo negdje oko poroda. Sram i majčinstvo ne mogu koegzistirati. Taj tren kada majčinstvo uđe na vrata, stid izađe. Što si to prije priznamo, lakše je. 

Pa opet, uz tu prvu reakciju i odbacivanje teme kao takve, iduća tri dana su mi se misli stalno vraćale na onaj post s početka. Bila sam previše sumnjiva sama sebi. Naprosto NIJE MOGUĆE da nema baš ništa čega se sramim, baš ništa čega me strah ili što mi je neugodno za priznati. Zvuči previše ulickano. Zvuči predobro da bi bilo istina. A takve stvari obično i jesu takve – samo naoko besprijekorne. Nisam dugo morala čekati da proviri glava te nemani, te tamne strane majčinstva.

Došle smo iz Hrvatske. Tamo sam u osam dana odradila tri intervju za posao, mene su intervjuirali dva puta, bila sam na dva photosessiona, dva sleepovera, pogledala jedan balet, letjeli smo avionom dva puta i vozili se po 200km u autobusu šest puta. Ne šalim se. Sve Morana i ja. A to je bez onog dijela gdje smo bile uz baku – razlog zbog kojeg smo uopće išle.  I kada smo došle kući, taj dan smo još hvatale zrak, a sutradan se pokušale vratiti u normalu. Vrtić, ručak, šetnja, spavanje. Uz rješavanje standardnih repova koji ostaju nakon putovanja: more mašina veša, razvrstavanja, slaganja, spremanja i sl. I već idući dan, u petak, kada sam mislila riješiti i ove poslovne zaostatke – vrtić nas je zamolio da svu djecu koju možemo, ostavimo kod kuće. Previše kadra na bolovanju, puno djece, malo teta. I to je bio dovoljan okidač.

Dogodio mi se običan ‘stay at home‘ dan. Ni prvi, ni zadnji. Ni po čemu šokantan, stresan ili katastrofalan. Baš poput onih kada smo tek došli i o kojima sam već pisala. Ali ja sam bila izvan sistema.

A da se razumijemo, moje dijete je veliko i samostalno i nisam imala nekih drugih obaveza taj dan. Pa ipak, sve mi je bilo stravično teško, na sve sam reagirala otresito i osjećala sam se kao u žaru puberteta kada samo želiš da te svi ostave na miru. Mrzila sam se što se tako osjećam – a opet sam se tako osjećala. Ništa nisam mogla učiniti po tom pitanju, osim nadati se da će sutra biti bolji dan. Ili da ću sutra biti bolja ja.

To je onaj dio s početka koji si najteže priznajemo. Majčinstvo JE teško! Ponekad je toliko nepodnošljivo teško da želiš odustati od svega i otići čuvati ovce u šumu. Ok, znam da se ovce ne čuvaju u šumi, ali kužite poantu. Ponekad su dani sasvim normalni i nitko ne vrišti i svi dobro spavaju i nitko nije nezaposlen, dužan, ozbiljno bolestan. A svejedno se probudiš i majčinstvo ti NE IDE taj dan. Taj tjedan, taj mjesec. I mrziš sebe i zamjeraš si nevjerojatno jer KAKVA si ti to majka koja ne može izgurati običan dan?! Mo’š mislit problema, skuhati ručak! Riješiti veš. Zabaviti dijete. Ili otići u park. Ali eto, iz neobjašnjivog razloga, ja neke dane jednostavno ne mogu ići u park. Ne mogu i ne želim. 

Jer svi smo mi ljudi i imamo potrebu za danima kada smo koncentrirani samo na sebe, za danima kada smo okruženi ljudima, danima kada se bavimo intelektualnim radom ili smo posvećeni samo i isključivo fizičkom užitku. Sve ono što smo uzimali pod normalno u eri prije djece. Gdje ste se povukli kada vam je bilo previše ljudi, gdje ste radili tri dana bez prestanka kada rokovi dođu do grla, gdje ste uživali u društvu kada vam paše, i čitali knjigu dok vam se ne prispava.

I to je taj dio koji nikada ne objašnjavam mužu, recimo. Pa čak ni drugim mamama – osim ako su posebne i ako smo si pomogle čašom vina prije toga. Jer teško je objasniti nekome tko nije mama, zašto je trideset i sedam dana sve u redu, a onda trideset i osmi želite zapaliti i kuću i sebe u njoj. Zašto je odjednom ručak najveća pokora čovjeku znana, iako je do tada pomno pripreman s radošću i užitkom. Zašto je čitanje priče najteži zadatak u danu iako ste najveći knjiški moljac koji postoji.

Jer kada si mama, nema pauze. Čak i kada je tu fizički, nije mentalno. Uvijek je negdje u pozadini mozga spisak svega što je iduće – od kupovine, rasporeda za ručak, prebrojavanje stanja u mašini, planiranje godišnjeg, brige o liječničkim pregledima pa nadalje. Sve to uz vječnu spoznaju da si više nikada nisi prvi. Tvoje želje, tvoj plan i raspored, samo su prijedlozi. Prijedlozi koji se onda slažu u sveukupni raspored – ako se nađe mjesta za njih. I nazovite me razmaženom, ali mislim da je to veliki segment koji si ne želimo priznati. Majčinstvom se izgubi dio osobnog identiteta, barem na par prvih godina. To je jednostavno tako. A društvo nas je naučilo da od dana kada postanemo majke, nemamo više pravo na vlastite želje i planove. Moramo se podrediti. Valjda zato što smo drugotne, što li. Naš život, postankom majke, postaje manje važan i u službi novog života. I naravno da točno tu tinja nezadovoljstvo.

Jer recite vi ženi koja je naučila raditi tri posla odjednom, hendlati privatno i poslovno, društveno i obiteljski, imati vremena za jogu i čitanje i maraton – da sada treba dan za danom, jedan za drugim, obavljati ulogu domaćice. Svaki dan je isti, svaki posao je Sizifov, i svi koji nisu proveli s djetetom 24 h na dan, barem trideset dana za redom, ne mogu razumjeti ovaj segment majčinstva. Kako nešto neprocjenjivo može na trenutke djelovati kao zatvor. I to zbog toga što nitko neće ušutjeti i igrati se u sobi 15 minuta kada je vama to prijeko potrebno.

A tu je i neminovno uspoređivanje, koje dolazi kao šlag na tortu.

Vi mislite da vam je teško, a eto, imate samo jedno dijete, dok netko ima troje. Imate dobar brak, netko ima muža terenca koji nikada nije tu. Dijete vam ima dobar imunitet, nečije ima treći bronhitis ove godine i mučninu u prvom tromjesečju. Pa guraju! A ne k’o vi!’ Jer uvijek ima netko tko vuče više, gura više, obavlja više od vas. Ta bitka je u startu izgubljena, jasno vam je.

I eto, to je mračna tajna koju ‘sakrivam čak i od muža’. Iako je moj muž suvremeni otac i suprug koji nosi sav teret zajedno sa mnom. Ali on nije bio na porodiljnom. I njegov posao zahtjeva osam sati u uredu svaki dan, dok moj ne. Zato mu neću nikada reći da on, zapravo, nikada ne može znati kako je to u ‘majčinim glavama’. I koliko mračno zna ponekad biti. Ali zato ću i dalje žestoko navijati da se žene što prije vrate kompletnom životu – uopće ne pušim te fore o ’emancipaciji koja nam je donijela samo više posla’. Možda i je. Ali stvari se definitivno mijenjaju. Uostalom, nema tog zadovoljstva koje donosi opran veš ili skuhan ručak, koji se može usporediti sa čak i najmanjim osobnim uspjehom. Nema tog kućanskog posla koji se može natjecati s osobnim zadovoljstvom. Čak i ako ne govorimo o osmosatnom poslu, ženi je potreban poneki projekt, hobi, tjedna aktivnost. Ženi je potreban vrtić, kako bi bar dio vremena osjetila da nije samo mama.

I ne zato što je nešto krivo ako želi biti ‘samo mama’. Već zato što nitko od nas nije samo jedna stvar. I ako to potisnemo, nezadovoljstvo će izaći prije ili kasnije.  A što kasnije izađe, šteta će biti veća. Majčinstvo je najljepša stvar koja mi se dogodila, ali nije jedina. I zato, kao prava nemajka, moram reći da, iako uživam biti mama, ja nisam SAMO nečija mama. A jedini način da se takvo zadovoljstvo zadrži je – ne forsiranje žene da bude SAMO jedna stvar. 

Izvorni tekst pročitajte ovdje.

O autorici: 

Zovem se Maja Marić, službeno sam profesor hrvatskog jezika i novinar, neslužbeno mama i expat, a u potajno u sebi prikriveni tetovirani alternativac. Kako živim 'u glavi' oduvijek, pisanje je bilo moj ventil u kojem imam potpunu slobodu reći sve što mi je na umu. Radilo se o labirintima obične svakodnevice ili kompleksnim društvenim kretanjima. Sve što vas zanima o meni, možete saznati u mojim tekstovima na blogu. Naravno, za one 'koji žele znati više', uvijek su tu i sveprisutni Instagram i Facebook page.