Božo Petrov, Kolinda Grabar Kitarović, Ivan Vilibor Sinčić, Ruža Tomašić... Svi oni, kao i mnogi pored njih, koriste ovu političku krizu kako bi se nametnuli kao spasitelji.
"Nikad nisam izdala Hrvatsku niti hrvatski narod, ali ovo je već drugi puta da mene narod izdaje", poručila je ogorčena Ruža Tomašić u Novom listu.
Prvi puta, kaže ona, narod ju je izdao 2007. godine kad je otkrila narko aferu na Korčuli, "pa su je ostavili na vjetrometini", a drugi puta narod ju je izdao na ovim izborima.
Nudila je hrvatskom narodu spas, vodila ga u Obećanu zemlju, a on joj nije samo okrenuo leđa. On joj je zabio nož u leđa.
Ovakve riječi nikad se ne bi očekivale od nekog političara. Ali od Mesije svakako.
A u zemlji u kojoj nitko ne zna pouzdano protumačiti Ustav, ovakvih i sličnih Mesija nam ne fali.
Plodno tlo
Zapravo, zemlja u kojoj se nitko ne može do kraja složiti oko ustavne procedure, u kojoj nitko pouzdano ne zna kako konstituirati ni raspustiti Hrvatski sabor, kako se raspisuju izbori ni tko ih raspisuje, tko i kako određuje mandatara i u kojoj bi se mogle sastaviti čak dvije tehničke vlade, plodno je tlo za bujanje mesijanskih likova.
Ruža Tomašić samo je jedna od njih.
Božo Petrov je prvi među njima.
Njegov pristup postizbornim pregovorima, forsiranje zajedništva i jedinstva pod vodstvom njega i njegove stranke, kao i pod ideološkom kapom stanovitog konzervativnog gurua Ivice Relkovića, glavnog ideologa Mosta, njegov mesijanski nastup pun velikih riječi i parola, pun ćudoređa i morala, uzvišenosti i čistoće, kao i nepokolebljivog uvjerenja da upravo on predstavlja volju naroda, čini ga istinskim prorokom.
On je čovjek s misijom. On radi na dobrobit naroda. On želi dobro tom narodu. On će popraviti politiku, popraviti stranke, popraviti ovaj truli sustav.
Kad je sve pred raspadom, on je čovjek koji će okupiti sve stranke, pomiriti protivnike, pridobiti suradnike, ponuditi spasonosne recepte, oživljavati mrtve i hodati po vodi.
Čak je, kako kaže, "spreman poginuti za ono što je krenuo napraviti".
Poput magneta
I što je najbolje, to mesijanstvo gotovo da mu prolazi u javnosti. Kako on trepne, tako velike stranke kleknu. Njegova riječ njihova je zapovijed.
Ali nije on u tome usamljen. Kolinda Grabar Kitarović mu je ozbiljna konkurencija.
"Poput magneta je", opisao ju je u kampanji jedan od njezinih suradnika. "Privlači ljude kamo god da pođemo. Čim je vide, svi krenu prema njoj, a ona pak kad vidi ljude, krene ravno među narod".
I ona je u to povjerovala.
Krenula je na vlast s fiks idejom da će ujediniti narod u nekakvom "novom zajedništvu", da će povesti narod u blagostanje, poručila narodu "svi ste vi moji", a čak je odlučila politički sustav podrediti sebi.
Pa se jednom prilikom nepozvana gurala na sjednicu Sabora, pa je poručivala da premijer mora njoj biti odgovoran, pa preko savjetnika Šeksa sada poručuje da će ona biti ta koja će "presjeći gordijski čvor".
Kao istinska spasiteljica.
A naravno, ne zaboravimo da je tu i Ivan Vilibor Sinčić. Isusoliki spasitelj ucviljenih i zaduženih.
Što gore, to bolje
Svi oni, a još i mnogi drugi koji vlastito mesijanstvo promoviraju kao nezamjenjivost i nesmjenjivost u svojim strankama i na funkcijama, posve su prirodan nusprodukt ovakve političke scene, kao i ovakvog ustavno-pravnog poretka, koji nikada nije opasnije balansirao na rubu provalije.
U zemlji u kojoj se ne biraju suci Ustavnog suda, dok mnogi smatraju kako bi taj sud trebalo i ukinuti, nije neobično promatrati plimu mesijanskih likova koji nude spasonosna rješenja.
Ili makar utjehu.
Kao što, kako već s Mesijama biva, nije iznenađujuće slušati neke od tih političara kako se obračunavaju s narodom koji ih nije prepoznao kao spasitelje.
Teško je to breme i mogu ga nositi samo oni najpostojaniji.
Ruža Tomašić je već odustala. Petrov polako posustaje. Kolinda je tek krenula.
