Naši u Beču ili kako je to kad korona postane dobra vijest

Prije nekoliko večeri zbio se teroristički napad u Beču. I, kako to već biva, prvi ti na um padnu oni tvoji koji su u Beču. Odmah je Ana putem Facebooka pitala prijateljicu je li sve u redu. Prođe minut, ona se ne javlja. Prođe pet minuta, ona se i dalje ne javlja. Prođe deset minuta, a deset je minuta on-line užasno dugo vrijeme, ona se i dalje ne javlja. Kaže: daj mi njen broj telefona! Ja u mobitel, nigdje broja! Samo neki stari, iz drugog vremena i druge države. I tu Anu uhvati pravi strah, s elementima panike. Pola jedanaest je, vrijeme kad ionako nije pristojno uznemiravati ljude, ali je situacija već takva da ne dolazi u obzir da se čeka do jutra. Mislim, ja bih čekao, nisam se uplašio, vjerujem u statistiku prema kojoj je vjerojatnije da te pogodi grom, nego da u Beču stradaš od terorista. Bečana je skoro dva milijuna, šanse su, dakle, jedan naprema dva milijuna, ali to joj ne govorim.

***

I dok u telefonskim porukama od prije pet godina pokušavam naći prijateljičin broj telefona, Ana ju već uspijeva nazvati preko Messengera. Zvoni jednom, zvoni dvaput, ona se javlja, ali glasom kao iz groba. Ana je unezvjereno pita kako su, ona joj odgovara: Ah, evo ležim! Zvuči nekako tuđe, valjda upravo onako kako ponekad zvuče ljudi kojima se dogodilo nešto strašno. Ana dalje postavlja pitanja, onako kako joj u njezinoj ustreptalosti dolaze, a prijateljica odgovara upravo onako kako ne bi trebala odgovarati. Pomalo kao da više nije od ovoga svijeta i kao da su nam se stvarnosti već razdvojile.

***

I tu, srećom, Ana, ipak, shvati da bečka prijateljica nije prepoznala tko to zove… Ali, opet, u trenutku, u toj milisekundi od kakvih se sastoje naši životi i na kakve se svode naši osjećaji i raspoloženja koja iz njih proizađu, ostaje ta jeza da je, možda, i u tom neprepoznavanju neki užas.

U sljedećih nekoliko trenutaka, opet vrlo kratkih, razriješit će se, međutim, sve. Dok teroristi još uvijek pucaju po Beču i dok naokolo već traju potjere, a milijuni ljudi iz cijeloga svijeta milijunima komunikacijskih sredstava, u rasponu od starinskih bakelitnih telefona do najsuvremenijih kompjutorskih aplikacija, sakupljaju po Beču sve svoje mile i drage, baš onako kako u crtanim filmovima psi ovčari sakupljaju svoje ovčice, saznajemo da je s našom prijateljicom sve u redu, da su njih sve troje u kući, na sigurnom, i da, zapravo, ne mogu ni izaći. A zašto ne mogu izaći. Zato što imaju koronu!

Ustvari ne, ima je samo ona, vjerojatno je kćerka iz vrtića donijela bolest, ali nju nisu testirali. Njega jesu, ali još uvijek je negativan. U svakom slučaju, sve troje su doma, u strogoj izolaciji, u kućnoj karanteni, u kuginoj kući, na savršenoj distanci od terorista.

***

I tu najednom sve postaje vedro i veselo. Njezini simptomi nisu baš tako gadni, samo kao da ju je tenk pregazio - tu prispodobu za sebe je upotrijebio naš beogradski prijatelj, također koroniziran - pa ju Ana odmah savjetuje da sinuse i grlo ispire morskom vodom, tojest nekim apotekarnim pripravkom na bazi morske vode, budući da u Beču morske vode nema, i sve do kraja razgovora i večeri, sve do našeg odlaska na spavanje, prolazi u sreći i veselju. Taman kao da smo doznali neki ljubak, bezazlen i šašav podatak o ničim narušenoj i besmrtnoj sreći naših bečkih prijatelja. A zapravo nam prijateljica ima koronu.

***

Čovjek je biće koje živi u usporedbama. I onda kad se usred terorističkog napada u Beču zabrineš za prijatelje, pa saznaš da ti prijateljica samo ima koronu, ne samo da ti se to ne čini kao nešto strašno, nego ti ta korona pomalo biva i saveznik. U tvojoj šašavoj glavi, punoj raznih strahova i doživljenih trauma, korona ju je spasila od terorista. Premda, razumom gledajući, nije tako, i premda teroristi s koronom, kao ni korona s teroristima, nemaju ništa. Ali čovjek se rijetko služi razumom. Ili se njime služi nakon što su ga već sasvim obuzele sve njegove strepnje i emocije. Ponekad nas razum zaštiti od naših ludih srca i glava, ali mnogo nas češće iracionalne strepnje i osjećaji štite od ledenog užasa razuma. Ništa nije tako utješno kao kad nas umjesto velike nesreće stigne manja nesreća. Takva nam se nesreća obično čini srećom.

Pritom, naš problem je, čini mi se, u tome što živimo u vrijeme kada pretjerani tehnološki napredak samo doprinosi tom iracionalnom treperenju, strepnji i strahu, koji nas zatim dovedu u onu vječnu i trajnu tjeskobu, iz koje nas nakratko, kao na subotnje školske izlete, izvode svi ti xanaxi, helexi i oksazepami. Još prije samo dvadesetak-trideset godina o terorističkom napadu u Beču saznavali bismo tek sutradan, iz jutarnjih vijesti na radiju, i iz novina, ili, u najgorem slučaju, iz posljednjeg televizijskog dnevnika pred odjavu programa. Danas nam to odmah javljaju, ravno iz utrobe ustrijeljenih i sa lica mjesta, tako da što autentičnije doživimo traumu ljudi koji su svjedočili događaju. I osim što imamo bezbroj načina da saznamo što se dogodilo, imamo isto toliko načina da repriziramo događaj, ne bi li ga što krvavije evocirali u vlastitim srcima i glavama. Tako se užas samo povećava, umnaža i raste. I može ga smanjiti ili relativizirati samo neki još veći užas, koji će nas uvjeriti da ono prethodno uopće i nije bilo užas.

***

To je, vjerujem, razlog zbog kojeg se tako teško i loše nosimo i s covidom-19. I kao da nam samo zemljotresi i teroristički napadi još mogu smanjiti doživljaj bolesti, te ga svesti na razumnu mjeru. Zašto ljudi svako malo izgube razum i krenu kihati i dahtati jedni u druge po nogometnim stadionima, na demonstracijama, u crkvama i po svadbama? Ne zato što ne vjeruju u bolest, ili ne većinski zato, nego upravo zato što su toliko uplašeni da im je to način da se izbore sa svojim strahom.

Naša prijateljica će biti dobro, a s njom ćemo i mi biti dobro.