Shvatila sam da sam bila u krivu tek nakon što je u naš život i dom došla jedna počasna gošća – štene brak jazavčara. Nevjerojatno, ali baš iz tog odnosa sam najviše naučila što je to komunikacija. Podijelit ću s vama svoja iskustva, kako nam je bilo tih godinu dana, kroz što smo prolazile i koliko smo se obje izgradile.

Već sam pisala o njoj u postu Moja sretna misao. Neću vam pisati o tome koliko ju volim i koliko je lijepo imati psa. Nego o tome što to donosi. A, vjerujte mi – donosi puno više od lijepih trenutaka ispunjenih emocijama ljubavi i veselja. To je odnos u kojem neizmjerno puno učiš, o sebi prvenstveno.

Anis smo udomili. Imala je dva mjeseca kad je došla k nama. Cijelo leglo štenaca pronađeno je u kutiji u 12.mj., na hladnoći, vani pored nekog dućana. Svi su bili promrzli, neuhranjeni i oboljeli. Zato ne prihvaćam kupovanje živih bića, pa time niti podržavanje uzgajivača. Oprostite mi svi koji se ne slažete s ovime. Ali, ne mogu kupiti biće čije srce tuče kao i moje! Druga stvar, od toliko napuštenih pasa čije duše pate i tužne su, koji sanjaju samo o tome da im netko pruži ljubav i dom, ne mogu okrenuti glavu od toga. Njihova bol i tuga me pogađaju više od ljudske. Oprostite mi i na ovoj iskrenoj izjavi.

Udruga koja ih je spasila dala im je svima privremena imena po zimskim mirodijama, a nju je zapalo Anis. Nama se svidjelo i ostavilo smo to ime. No, ubrzo nas je počela podsjećati na jednog lika iz crtića – sjećate se Srappy Dooa? To je bio onaj mali hrabar psić iz Scooby Doo crtića. I tako je ona postala Srappy Doo. Kasnije preimenovana u Anis Doo. Pa u Pangolijan. Cvjetak. Srećica. Smratko. Doolina. Dooguljasti patuljak. Niskopodni tramvaj. Naša bebica. And many more...

Odgoj psa kao odgovornost i rad s psom kao dužnost

Često sam maštala o tome da imam psa s kojim se puno mazim, igram, idemo zajedno u park, trčimo, šećemo, bacamo loptice i štapove... Ma idila! A onda je, 8. siječnja 2016, došla ona. Njeno veličanstvo Anis Doo. Mi, naravno, ushićeni, sretni, jedva čekamo da se posvetimo tom malom biću, da se igramo, mazimo i uživamo. Ali, stvarnost je bila sasvim drugačija.

Skakanje, lajanje, grizenje... Mali oštri zubići kao iglice. Nigdje mira, nema maženja, nema igranja, samo njeno skakanje na nas i nastojanje da nas gricne. Pomislili smo da smo se gadno zeznuli. Jel' nam ovo trebalo? Što da radimo? Odlazak na spavanje je bio i više nego naporan, postali smo ljuti i nervozni.

Trajalo je to neko vrijeme, a onda smo shvatili da pod hitno moramo s njom krenuti raditi i učiti ju dobrom ponašanju. Ali kako to izvesti? Nazvala sam nekoliko škola za pse, ali nisam naišla na ono što sam tražila. Na koncu sam kontaktirala KA-DOG školu, javio mi se Igor. Njegov rad se temelji na individualnom pristupu psu i vlasniku, što se meni jako svidjelo.

Nisam od onih koji smatraju da pas mora poslušno i bez razloga izvršavati razne naredbe poput sjedni, dođi, pomakni se, lezi... Sve je to ok, i Anis to sada zna. Ali odgoj psa je puno dublji od toga. Puuuno! Igor je podučavao mene, ne Anis. Njegov rad s nama svodio se na rad sa mnom. 

Kako je komunikacija izostala na samom početku?

Prvih nekoliko mjeseci smo provodile jako puno vremena zajedno. Prošle smo kroz razne faze. Uglavnom ispunjene stresom. Hoće li mi pobjeći u parku? Hoće li ona biti prenaporna nekom psu? Hoće li ju neki pas zbog toga napasti? Ili čak bez ikakvog razloga? Kako da ju odvučem od preduge igre sa psima? Kako da krenemo doma nakon već sat vremena u parku, a da ju ne navlačim s povodnikom? Kako da ne skače na trkače i prolaznike? Posebno na malu djecu koju obožava? KAKO?

U nekoliko navrata je uslijedio period od po tjedan dana neodlaska u park, obavljala je nuždu samo na dvorištu  gdje sam ju ujedno i istrčavala. Morala sam psihički odmoriti od tih šetnji koje su bile neizmjerno zahtjevne. Ni sekunde se nisam smjela zamisliti, odlutati u mislima, javiti se na mobitel, popričati s prolaznicima. Pažnja je morala stalno biti na njoj. Zamislite štene brak jazavčara, to je ludo, hiperaktivno i svojeglavo. A energije ima kao nuklearni pogon. Nekoliko puta mi je pobjegla u parku. A nekoliko puta je pobjegla i iz dvorišta. Taman par trenutaka prije nego bih ja morala krenuti na posao.

U tom periodu sam imala problema prvenstveno sa sobom i mog pojma o tome što bi ona trebala. Nevjerojatna količina straha, izostanak svijesti o važnosti moje pojave i nepovjerenja prema njoj. A ujedno sam imala očekivanja da ona mora napraviti ono što sam ja zamislila, ali ne i iskomunicirala. Puno sam u toj fazi naučila o sebi. I o psima. Taman toliko da znam koliko toga još ne znam.

Zašto je komunikacija s psom potrebna?

Doma nije bilo ništa lakše. Igra i skakanje. Skakanje i grickanje. Nije slatko niti simpatično. Kažu da je tako do otprilike njihove druge godine života. Sve je to individualno. Mislim da će ona biti hiperaktivna cijeli svoj život. Ali napokon se pojavljuju znakovi napretka! Ona je odrasla! Ima nade!

Sada je u fazi loptice i ne vidi ništa drugo osim te okrugle igračke. I mene koja sam u posjedu te igračke i koja svaki dan baca tu lopticu sat vremena u parku. Kao i ostali vlasnici. Baš smo smiješni svi skupa.

Zapravo, sada kad ju gledam u toj igri mogu vidjeti koliko joj znači njeno vrijeme koje ima za sebe. Kao da joj je to terapija i odmor od nas i naših prohtjeva. Tada je sretna kao malo dijete, i tada ti ona zapravo daje najviše. Ne možeš ne upiti u sebe tu pozitivnu energiju dok vidiš na psu da je sretan, ali onako iskreno sretan i kad ti to pokazuje kao da je čovjek. Tu je nekako započela komunikacija između nas dvije. Tek u toj fazi.

Cijela poanta je bila upoznati sebe da bih razumjela nju. Tek nakon toga sam mogla započeti komunicirati. Zašto je to toliko važno? Za početak je bilo potrebno zamijetiti što je to što ja radim krivo, ili još bitnije što je to što ne radim, a trebala bih. Nakon što sam napokon sagledala svoje vlastito ponašanje, mogla sam započeti komunikaciju. To je bio jedini način da ju usmjerim... Da stane, sjedne, dođe, ode... Da bude mirna. Tek tada smo mogle početi graditi odnos. Tek nakon što sam osvijestila da iz mene ne izlazi ništa, nikakva poruka niti informacija koja je njoj potrebna.

Komunikacija s psom i osobni razvoj

I sad mi ta cijela priča počinje imati smisla, tj. tek sada vidim smisao. Kako je ona odrastala, a ja ju usmjeravala u tome, tako smo se skupa gradile. Ona je sve više postajala pas koji razumije i poštuje moje postojanje, a ja sam sve više postajala osoba koja poštuje njeno postojanje i koja uvažava i njene potrebe i osjećaje. A bogme ih ima! Iako se radi o psu, to biće (baš kao i mi ljudi) ima pregršt potreba, svoju rutinu, osjećaje, navike. Ima potrebu za interakcijom, za pažnjom, za komunikacijom. Što sam ja više radila na sebi i sa sobom – to sam više bila u stanju raditi s njom. Razumjeti ju. Komunicirati. I obrnuto – što sam više radila sa njom to me više guralo u smjeru da radim na sebi.

Do onog idiličnog stanja o kojem sam maštala (s početka ove priče) se dolazi korak po korak. A ima jako puno koraka. Riječ je o izgradnji odnosa. Stvaranju kontakta. Najvećim dijelom se radi o učenju komunikaciji, i to s bićem čiji jezik ne znaš, niti ono zna tvoj jezik. Niti će ijedan od vas propričati na tim jezicima.

Pomogla mi je da osjetim svoje postojanje. Da sagledam svoju pojavu u prostoru. O mojoj pojavi ovisi njen razvoj, naš odnos, učenje... Meni je ona pokazala tko sam ja. Kakva sam. U kakvom sam stanju. I više od toga. Ona me vodi prema svemu onom što sam ikad željela biti.

Potaknula me da se smijem puno više. Natjerala me je da se odmaknem od potreba da isplaniram svaki dan, tjedan, mjesec (unatoč tome što se ionako ništa nije odvijalo prema mojim planovima, ja sam imala naviku to raditi).

Što sam naučila iz svega?

Još dok Anis nije bila s nama, naišla sam na jednu priču o tome zašto psi (i ostale životinje) žive kraće nego ljudi. Radi se o jednoj obitelji koja je imala sina od 6 godina, po imenu Shane. Imali su labradora. Pas, Belker, je u svojoj desetoj godini obolio od raka i morali su ga operirati. Nije preživio. Svima je, naravno, bilo teško, no roditelji su se najviše pribojavali kao će to Shane podnijeti i kako će se to odraziti na njega. Pretpostavljali su da će biti iznimno tužan.

Nakon što je pas uginuo, svi zajedno su sjeli, razmišljali o toj situaciji i zapitali se naglas – zašto životinje žive kraće nego ljudi? U tom trenutku javio se mali Shane i rekao – Ja znam zašto. Ljudi se rađaju kako bi naučili živjeti dobar život, u smislu da vole svakoga u svakom trenutku i da budu dobri. A psi već znaju kako – pa zato ne moraju ostati na ovom svijetu toliko dugo koliko i ljudi.

Ukoliko vas zanima, u nastavku teksta se nalazi link na jedan divan kratki filmić (7-8 min) koji je snimljen iz perspektive psa i tome što bi on rekao vlasnicima da zna pričati (našim jezikom). Jako emotivno...

Ovo je tema koja zaslužuje da se o njoj napiše knjiga, a ne jedan post kojim sam jedva zagrebala u dubinu teme. Odgoj psa odnos sa tim bićem je toliko kompleksan i poseban da je često puta nemoguće to ispričati i prenijeti drugima.

Izvorni tekst pročitajte ovdje. 

O autorici:

Moje ime je Slavenka Đikić i autorica sam tekstova i ilustracija na blogu 'Knjiga Inspiracija'. Mjesto je to na kojem uvijek možeš pronaći nešto što će te potaknuti, pokrenuti, ohrabriti ili inspirirati. Možda baš ovdje pronađeš onu točku na i koja bi mogla zaokružiti neku tvoju priču. Pratiti me možete i na Facebooku.